Citomegalovirus (CMV) je najčešći uzročnik kongenitalnih i ranih postnatalnih infekcija, a njegov značaj uspoređuje se s rubeolom prije uvođenja obaveznog cijepljenja. Ova virusna infekcija iz porodice herpesvirusa (Herpesviridae) ima poseban značaj u trudnoći, s obzirom na to da može uzrokovati ozbiljne komplikacije za fetus, a do danas ne postoji učinkovita preventivna strategija u vidu cjepiva.
Epidemiološke značajke i način prijenosa
CMV se prenosi bliskim tjelesnim kontaktom putem tjelesnih tekućina, uključujući krv, sjemenu tekućinu, vaginalni iscjedak, urin, pljuvačku i suze. Virus može perzistirati doživotno u organizmu, najvjerojatnije u limfocitima, a pod određenim uvjetima može doći do njegove reaktivacije, osobito u stanju imunološkog kompromitiranja. Ovaj aspekt čini CMV izuzetno izazovnim u perinatalnoj medicini, osobito kod trudnica s prethodnim imunološkim odgovorom na virus.
Vrijeme inkubacije CMV infekcije nije precizno utvrđeno, a simptomi su obično nespecifični i blagi – povišena tjelesna temperatura uz otok limfnih čvorova. U rijetkim slučajevima infekcija može uzrokovati hepatitis, miokarditis ili druga ozbiljnija stanja. Nakon početne infekcije, virus se kratko vrijeme izlučuje pljuvačkom, a genitalnim iscjetkom i urinom može se izlučivati dulje vrijeme.
CMV infekcija u trudnoći i utjecaj na fetus
CMV infekcija u trudnoći predstavlja značajan rizik, pri čemu dolazi do intrauterinog prijenosa virusa u približno 40% slučajeva. Oštećenja fetusa mogu nastati u bilo kojem tromjesečju, ali su najizraženija u prvom i drugom trimestru. Smatra se da između 5 i 15% inficiranih fetusa razvija određene kliničke manifestacije, dok je kod većine infekcija (85-90%) perinatalno razdoblje asimptomatsko.
Kod približno 5% inficiranih fetusa razvija se kongenitalni CMV sindrom, dok 5-10% ima blago izražene simptome. Kliničke manifestacije kongenitalnog CMV sindroma uključuju:
- Hepatosplenomegaliju
- Trombocitopeniju
- Hiperbilirubinemiju
- Hemolitičku anemiju
- Mikrocefaliju
- Korioretinitis
- Encefalitis
- Atipičnu limfocitozu
Najveći izazov predstavlja činjenica da 90% novorođenčadi s kongenitalnom CMV infekcijom koja nisu pokazivala simptome pri rođenju može razviti kasne posljedice, uključujući senzorineuralni gubitak sluha, kognitivne smetnje i poremećaje neurološkog razvoja.
Najnovija istraživanja – djelomična zaštita prijekoncepcijskog imuniteta
Znanstvenici s University of Alabama, Birmingham, proveli su istraživanje o serološkom statusu trudnica s prethodnom CMV infekcijom kako bi ispitali zaštitni učinak prijekoncepcijskog imuniteta protiv intrauterine transmisije virusa. Studija je uključivala 46 trudnica s utvrđenim prijekoncepcijskim imunitetom na CMV, temeljem prisutnosti specifičnih protutijela iz prethodne trudnoće. Testirane su na protutijela protiv glikoproteina H (epitop AD 169) CMV.
Rezultati su pokazali da:
- 16 od 46 majki rodilo je inficirano dijete, dok je 30 rodilo neinficirano dijete.
- U 69% slučajeva majki koje su rodile inficiranu novorođenčad pronađena su protutijela na glikoprotein H, epitopi AD 169 i Towne.
- Nova specifična protutijela protiv glikoproteina H pronađena su kod 62% majki koje su rodile inficiranu novorođenčad, dok je isti odgovor zabilježen kod samo 13% majki s neinficiranom djecom.
Mogućnosti liječenja – valaciklovir kao potencijalna terapija
Najnovija istraživanja upućuju na mogućnost korištenja antivirusnog lijeka valaciklovira u prevenciji i liječenju kongenitalne CMV infekcije. Valaciklovir je pro-lijek aciklovira, s boljom bioraspoloživošću, što omogućuje veće koncentracije lijeka u plazmi i učinkovitiju kontrolu virusne replikacije.
Studije su pokazale da primjena visokih doza valaciklovira u trudnoći može značajno smanjiti stopu intrauterinog prijenosa CMV-a, osobito kod trudnica s primarnom infekcijom. Nedavna istraživanja sugeriraju:
- Primjena 8 g/dan valaciklovira u trudnica s primarnom CMV infekcijom može smanjiti vertikalni prijenos virusa.
- Poboljšana perinatalna prognoza kod fetusa s dokazanom intrauterinom infekcijom.
- Manji rizik od razvoja kongenitalnog CMV sindroma u usporedbi s neliječenim trudnicama.
Međutim, valaciklovir se još uvijek ne preporučuje rutinski, već se koristi u kliničkim ispitivanjima i individualiziranim terapijama pod nadzorom stručnjaka. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdila dugoročna sigurnost primjene valaciklovira u trudnoći.
Zaključak i kliničke implikacije
Rezultati istraživanja još jednom potvrđuju da prijekoncepcijski imunitet protiv CMV ne pruža potpunu zaštitu od intrauterine transmisije virusa. Ponovna infekcija različitim sojevima CMV-a može rezultirati intrauterinom infekcijom i razvojem kongenitalnog CMV sindroma. Primjena valaciklovira mogla bi predstavljati obećavajuću terapijsku opciju za smanjenje prijenosa CMV-a u trudnoći, no potrebna su daljnja ispitivanja kako bi se potvrdila njegova učinkovitost i sigurnost.
dr. Vesna Harni
Zaključak znanstvenika još jednom potvrđuje da prijekoncepcijski imunitet protiv CMV pruža u trudnoći samo djelomičnu zaštitu od intrauterine transmisije virusa. Reinfekcija s različitim tipovima CMV može dovesti do intrauterine transmisije virusa i kongenitalnog CMV sindroma.
N Eng J Med; 2001; 344 (18): 1366-1371
dr.Vesna Harni
