Smanjen unos ugljikohidrata i PCOS
Usvajanje načina prehrane s umjerenim smanjenjem udjela ugljikohidrata može poboljšati reprodukcijski i endokrinološki ishod kod žena s PCOS - sindromom policističnih jajnika, navode istraživači.
"Naši rezultati ukazuju da umjereno smanjenje ugljikohidrata u prehrani rezultira smanjenjem razine inzulina, a što je još značajnije ova promjena u načinu prehrane može rezultirati poboljšanju metaboličkog i reprodukcijskog ishoda u žena s PCOS, neovisno o gubitku tjelesne težine."
Iako izgleda da sastav prehrane može mijenjati metabolički profil pacijentica s PCOS, optimalna dijeta nije do sada definirana, navode znanstvenici sa Sveučilišta u Alabami, Birmingham. Kako bi ovu temu bolje istražili, znanstvenici su pratili 15 inače zdravih žena s PCOS, starosne dobe između 19 i 42 godine, s BMI od 24 do 37.
Kod 11 ispitanica koje su mogle biti praćene, uvedena je jedna od tri normo-kalorijske dijete koju su ispitanice provodile 16 dana, a što je bilo praćeno pauzom ("washout" period) od tri tjedna. Ispitanicama su ponuđene "standardna dijeta" s 56% ugljikohidrata, 31% masti i 13% bjelančevina; potom "dijeta obogaćena mono-nezasićenim masnim kiselinama" s oko 55% ugljikohidrata, 33% masti i 12% bjelančevina, ili "dijeta sa smanjenim udjelom ugljikohidrata" koju su činili 43% ugljikohidrata i 45% masti, te 12% bjelančevina.
Dijeta sa smanjenim udjelom ugljikohidrata je u usporedbi s uobičajenom dijetom dovodila do pada razine inzulina na tašte. Također je inzulinski odgovor na glukozu bio smanjen nakon provođenja dijete sa smanjenim udjelom ugljikohidrata u odnosu na dijetu obogaćenu mono-nezasićenim masnim kiselinama.
Nisu nađene razlike u razini glukoze na tašte, inzulinskoj osjetljivosti ili razini cirkulirajućih reprodukcijskih bjelančevina, navodi se u članku objavljenom u znanstvenom časopisu Fertility and Sterility.
Slijedeći rezultate ispitivanja, istraživači navode da promjene u prehrani mogu biti korisna dopuna u liječenju pacijentica s sindromom policističnih jajnika.
Fertil Steril 2006;85:679-687.
dr. Vesna Harni