Stimulacija ovulacije i rak jajnika
Uporaba lijekova za stimulaciju ovulacije nije značajno povezana s javljanjem raka jajnika, rezultat je velike američke studije.
"Naši rezultati uglavnom ne potvrđuju visoki rizik javljanja raka jajnika kod pacijentica koje su koristile lijekove za stimulaciju ovulacije, što je bio rezultat ranijih, ograničenih ispitivanja", navode autori.
Američki znanstvenici iz Marylanda (National Cancer Institute, Bethesda) došli su do ovog zaključka nakon velike retrospektivne studije koja je uključivala 12.193 žene (starosne dobi u prosjeku 30 godina), a koje su bile liječene od neplodnosti u periodu između 1965. i 1988. godine.
Praćenjem ovih pacijentica tijekom 1999. godine registrirano je 45 slučajeva raka jajnika. Pojavnost raka jajnika je u ovoj skupini pacijentica bila dvostruko veća nego u općoj populaciji, što je činilo i statistički značajnu razliku.
Međutim, nakon korekcije podataka, rizik javljanja raka jajnika kod pacijentica koje su koristile klomifen iznosio je 0.82, a kod pacijentica koje su koristile gonadotropine ovaj rizik je iznosio 1.09.
Nakon 15 godina i više, kod pacijentica koje su koristile klomifen ovaj rizik je nešto rastao i iznosio je 1.48 (rezultat nije statistički značajan), a kod pacijentica koje su koristile gonadotropine rizik je bio dvostruko povećan i iznosio je 2.46.
Rizik nastanka raka jajnika je također neznatno rastao i kod pacijentica koje su koristile klomifen, a nisu ostvarile majčinstvo.
Premda nije uočena snažna povezanost, američki istraživači nastavljaju, "činjenica da smo uočili marginalni porast učestalosti raka jajnika koji nije bio statistički značajan u maloj skupini žena praćenih tijekom dugog vremenskog perioda, naša je obveza kontinuirano praćenje pacijentica koje su uzimale lijekove za stimulaciju ovulacije tijekom dugog vremenskog perioda.
Ovo je osobito važno, zaključuju autori, obzirom da se pacijentice koje smo pratili u našoj studiji upravo nalaze u životnoj dobi
kada počinje rasti rizik javljanja raka jajnika.
Obstet Gynecol 2004;103:1194-1203.
dr. Vesna Harni