Alkoholičari

Da je osoblje Bijele kuće u doba Richarda Nixona uzelo poduku iz zataškavanja od bilo koje osobe u obitelji alkoholičara, "Watergate" bi još uvijek bio samo hotel u Washingtonu. Negacija preuzima kolosalne razmjere kod svakog tko živi u kućanstvu alkoholičara. Alkoholizam je poput dinosaura u dnevnoj sobi. Svakome izvan obitelji nemoguće je ignorirati ga, no osobe u takvom domu, bespomoćne u istjerivanju zvijeri, tjera na pretvaranje da nije tamo. To je jedini način na koji mogu supostojati. Laži, ispirike i tajne uobičajene su poput zraka u tim domovima, što stvara ogroman emocionalni kaos kod djece. Emocionalna i psihološka klima u obiteljima alkoholičara je više-manje ista kao u obiteljima u kojima roditelji koriste drogu, ilegalno ili na recept. 

Opijanje jednog od roditelja je uvijek "Velika Tajna", koja postaje ljepilo koje drži izmučenu obitelj na okupu. Velika Tajna ima tri elementa:

• alkoholičarevo poricanje vlastitog alkoholizma, usprkos jasnim suprotnim dokazima i ponašanju koje je istovremeno i zastrašujuće i ponižavajuće za ostale članove obitelji
• negiranje problema sa strane alkoholičarevog partnera i često ostalih članova obitelji. Često se ispričavaju zbog pijanice isprikama poput: "Mama pije samo da bi se opustila", "Tata se spotakao na tepih" ili "Tata je izgubio posao samo zato jer ima gadnog šefa".
• Maska "normalne obitelji", fasada koju obitelj pokazuje međusobno i svijetu.

Maska "normalne obitelji" je osobito štetna za dijete jer ga prisiljava negirati valjanost vlastitih emocija i opažanja. Gotovo je nemoguće da dijete razvije jak osjećaj samopouzdanja ako stalno mora lagati o tome što misli i osjeća. Njegova krvinja tjera ga na pitanje vjeruju li mu ljudi. Osjećaj da oni sumnjaju u njega nastavlja se i kad dijete postane starije, rezultirajući time da mu je neugodno otkriti bilo što o sebi ili izraziti vlastito mišljenje. Da bi se maska održala, potrebna je ogromna količina energije. Dijete uvijek mora biti na oprezu. Ono živi u konstantnom strahu da će slučajno otkriti istinu ili izdati obitelj. Kako bi to izbjeglo, dijete često izbjegava stvarati prijateljstva pa postaje izoliranim i usamljenim. Ta usamljenost uvlači ga dublje u obiteljsku močvaru. Ono razvija ogromni i iskrivljeni osjećaj odanosti prema jedinim osobama koje dijele njegovu tajnu: njegovim obiteljskim zavjerenicima. Intenzivna, nekritična privrženost roditeljima postaje njegovom drugom prirodom. Kad uđe u odraslu dob, takva slijepa odanost ostaje destruktivnim, kontrolirajućim čimbenikom u njegovom životu. 

S obzirom da se puno energije troši na neuspješne pokušaje spašavanja pijanica i održavanje paravana, malo vremena i paženj preostaje za osnovne potrebe djece alkoholičara. Kao i djeca neprimjerenih i deficitarnih roditelja djeca se alkoholičara često osjećaju nevidljivom. To postaje osobito bolnom točkom, jer, što je problematičniji njihov dom, djeca trebaju više emocionalne podrške. Zamjena uloga javlja se u gotovo svim obiteljima gdje postoje otrovni roditelji. U obitelji alkoholičara, roditelj koji pije aktivno, otima djetetovu ulogu kroz svoje mizerno, zahtijevajuće i iracionalno ponašanje. On se toliko uživi u ulogu djeteta, da ne ostavlja puno mjesta za bilo koje drugo dijete u obitelji. 

Barem jedno od četvoro djece alkoholičara postane i samo alkoholičarom i mnogi od tih odraslih popili su vrlo rano svoje prvo piće koje su dobili od roditelja alkoholičara. Opijanje stvara posebnu i često tajnu vezu između roditelja i djeteta. Ovaj specifični tip zavjere stvara osjećaj kolegijalnosti kod djeteta. To je često najviše što ono može dobiti, a što nalikuje ljubavi i odobravanju. Čak i ako dijete nije aktivno vrbovano od strane alkoholičara, ono ostaje posebno osjetljivo na rizik da će jednog dana postati alkoholičarom. Ne znamo točno zašto se to događa - možda postoje genetske predispozicije za ovisničko ponašanje ili biokemijski poremećaj. Pretpostavljam da je snažan faktor i to što se mnoga ponašanja i vjerovanja formiraju kroz oponašanje i identifikaciju s našim roditeljima. Odrasla djeca alkoholičara dobila su nasljedstvo bijesa, depresije, nemogućnosti uživanja, sumnjičavosti, oštećene odnose i pretjerano razvijen osjećaj odgovornosti. Također, predana im je i metoda za suočavanje s tim izvrnutim naslijeđem: opijanje. 

Zato što ih je prva i najvažnija veza naučila da će ih ljudi koje vole povrijediti i da su zastrašujuće nepredvidivi, većina odrasle djece alkoholičara užasava se bliskosti s drugom osobom. Uspješne odrasle veze, bilo između ljubavnika, bilo između prijatelja, zahtijevaju znatan stupanj ranjivosti, povjerenja i otvorenosti - one iste elemente koje uništi dom alkoholičara. Kao rezultat toga, mnogu odraslu djecu alkoholičara privlače ljudi koji su emocionalno nedostupni zbog dubokih sukoba, koje i oni sami imaju. Na ovaj način takva odrasla djeca stvaraju iluziju veze, bez da se nađu licem u lice sa svojim strahom od istinske intimnosti. Ljubomora, posesivnost i sumnjičavost teme su koje se ponavljaju u odnosima mnoge odrasle djece alkoholičara. Rano su naučili da odnosi dovode do izdaje i da ljubav vodi boli. 

Svi roditelji su nepostojani u jednoj mjeri, ali "to je ispravno jednog dana, a idućeg je krivo"sindrom je dramatično potenciran alkoholom. S obzirom na to da se signali i pravila mijenjaju tako često i neočekivano, dijete uvijek ostane zakinuto. Roditelj koristi kritiku kao način kontroliranja, tako da će, što god dijete napravilo, roditelj pronaći nešto što će kritizirati. Dijete postaje sredstvo za rješavanje frustracija, žrtveno janje za sve što ne valja kod njegovih roditelja. To je podmukao način, na koji roditelji alkoholičari opravdavaju i ventiliraju vlastite nedostatke. Poruka postaje: "Kad ne bi sve radio krivo, mama ne bi morala piti". Obiteljsko žrtveno janje je dobro poznata uloga za djecu u obiteljima alkoholičara. Neki pokušavaju ostvariti negativnu sliku o sebi, bježeći u samodestruktivno ili delinkventno ponašanje. Drugi nesvjesno pronalaze načine da se kazne različitim emocionalnim, pa čak i fizičkim simptomima. 

Dok su neka djeca alkoholičara prisiljena biti žrtvenom janjadi, druga su gurnuta u ulogu obiteljskog junaka - "zlatno dijete". Ovakvo je dijete preplavljeno odobravanjem oba roditelja i vanjskog svijeta, zbog ogromne odgovornosti koju je prisiljeno preuzeti. Na površini, to odobravanje naizgled kao da stavlja dijete junaka u mnogo pozitivniju okolinu nego onu žrtvenog janjeta, ali u realnosti, lišavanje i osobni demoni gotovo su jednaki. Zlatno dijete samo sebe nemilosrdno tjera na postignuće nemogućih ciljeva savršenstva, i u djetinjstvu i u odrasloj dobi. Djeca koja odrastaju u domovima alkoholičara moraju se boriti protiv nepredvidljivih i hirovitih okolnosti i uvredljivih primjedaba. Kao posljedica toga, često odrastu s izrađenom potrebom da kontroliraju sve i svakoga u svojim životima. Završeci iz bajki su rijetki u obiteljima alkoholičara. U najboljem svijetu od svih mogućih, vaši bi roditelji preuzeli punu odgovornost za svoje opijanje te ušli u neki od programa liječenja i postali trijezni. Oni bi shvatili i priznali strahote vašeg djetinjstva i pokušali bi postati odgovorni roditelji puni ljubavi. Nažalost, stvarnost je obično puno drugačija. Opijanje, negacija i iskrivljavanje realnosti često se nastavlja, dok jedan ili oba roditelja ne umru. Mnoga odrasla djeca alkoholičara drže se za nadu da će se njihov obiteljski život magično pretvoriti u "Cosby Show", ali ustrajanje u toj nadi može ih samo dovesti do snažnog pada. 

Ako ste odraslo dijete alkoholičara, ključ za preuzimanje kontrole nad vašim životom je da se sjetite da se vi možete promijeniti, bez da mijenjate svoje roditelje. Vaša dobrobit ne mora ovisiti o vašim roditeljima. Možete nadrasti traume svog djetinjstva i njihove moći nad vašim odraslim životom, čak i ako vaši roditelji ostanu isti kakvi su uvijek bili. Samo se morate obvezati da ćete raditi na sebi. Prvi korak da se dinosaur istjera van iz dnevne sobe je suočavanje s njim.
 

Dr.Susan Forward psihoterapeut & Craig Buck, "Otrovni roditelji"