Verbalni zlostavljači

Grube riječi, omalovažavajući komentari i ponižavajuće kritiziranje mogu djeci davati izrazito negativne poruke o njima samima, poruke koje mogu imati dramatičan utjecaj na njihovu buduću dobrobit. Kao društvo tradicionalno smo smatrali da je discipliniranje djece privatna stvar, koja se treba rješavati unutar obitelji, obično kao očeva diskrecija. Danas mnogi stručnjaci prepoznaju potrebu za novim postupcima u suočavanju s proširenim fizičkim i seksualnim zlostavljanjem djece. Ali čak ni oni najzabrinutiji ne mogu učiniti ništa za verbalno zlostavljano dijete. Ono je sasvim samo. 

Većina roditelja će povremeno reći nešto ponižavajuće svojoj djeci. To nije nužno verbalno zlostavljanje. Ali jest zlostavljanje kad se dijete često verbalno napada zbog njegovog izgleda, inteligencije, kompetentnosti ili njegove vrijednosti kao ljudskog bića. Kao kontrolirajući roditelji, verbalni zlostavljači imaju dva različita stila. Postoje oni koji napadaju direktno, otvoreno, te pokvareno degradiraju svoju djecu. Nazivaju ih glupom, bezvrijednom ili ružnom. Govore da bi bilo bolje da njihovo dijete nije nikada rodilo. Zaboravljaju na djetetove osjećaje i dugoročne posljedice njihovih stalnih napada na razvoj djetetove slike o sebi. 

Ostali verbalni zlostavljači su više indirektni, napadaju dijete neprestanom kišom zadirkivanja, sarkastičnosti, uvredljivih nadimaka i profinjenih "spuštanja". Ovi roditelji često kriju svoje zlostavljanje iza fasade humora. Oni zbijaju šale poput: "Posljednji put sam vidio tako veliki nos na Velebitu" ili:"To je odlična jakna - za klauna", ili:"Vjerojatno si bio doma bolestan kad se dijelio mozak". Ako se dijete ili bilo koji drugi član obitelji šali, zlostavljač ga uporno optužuje za nedostatak smisla za humor. "On zna da se ja samo šalim", reći će, kao da je žrtva njegovog zlostavljanja suradnik. Svi smo krivi za zbijanje šala na tuđi račun. Većinu vremena te su šale relativno bezopasne. Ali, kao i u drugim oblicima otrovnog roditeljstva, često se okrutnost i izvor tih šala može pretvoriti u zlostavljanje. Djeca vjeruju i pounutruju ono što njihovi roditelji govore o njima. Sadistično je i destruktivno od roditelja neprestano ponavljati šale na račun osjetljivog djeteta. Mnogi roditelji prikrivaju svoje verbalno zlostavljanje pod krinkom usmjeravanja u životu. Kako bi opravdali okrutnost i omalovažavajuće primjedbe, koriste racionalizacije poput: "Pokušavam ti pomoći da postaneš bolji čovjek", ili: "Život je težak i učimo te kako da se nosiš s njim". S obzirom na to da ovo zlostavljanje nosi zaštitnu masku edukacije, osobito je teško odraslome djetetu priznati njegovu destruktivnost. 

Potreba za tim da se postigne da se netko osjeća nesposobnim, kako bi se druga osoba osjećala sposobnom, brzo se pretvara u natjecanje. Zdravi roditelji doživljavaju porast djetetovih sposobnosti s uzbuđenjem i veseljem. Natjecateljski roditelji, s druge strane, često se osjećaju lišenima, tjeskobnima, čak uplašenima. Većina takvih roditelja nije svjesna razloga takvih osjećaja, ali zna da ih dijete potiče da nešto naprave. Tijekom adolescencije, male djevojčice postaju žene, a mali dječaci postaju muškarci. Adolescencija je osobito ugrožavajuće vrijeme za nesigurnog roditelja. Žene se boje da stare i gube svoju ljepotu. Mogu vidjeti svoje kćeri kao suparnice i imaju potrebu poniziti ih, osobito pred svojim muževima. Muškarci mogu osjećati prijetnju svojoj muževnosti i moći. Ima mjesta za samo jednog muškarca u kući, tako da koriste ismijavanje i ponižavanje, da bi se njihovi sinovi osjećali malima i bespomoćnima. Mnogi adolescenti pogoršavaju situaciju time što se otvoreno natječu da bi testirali svoju odraslost. Suparnički roditelji često su bili žrtve lišavanja u svome djetinjstvu, od hrane do odjeće, ili ljubavi. Bez obzira na to koliko imaju, još uvijek žive u strahu da nemaju dovoljno. Mnogi od ovih roditelja ponovo proživljavaju sa svojom djecom natjecanje koje su doživjeli s vlastitim roditeljima ili braćom i sestrama. Ovo nepravedno natjecanje stavlja ogroman pritisak na dijete. Usprkos tome što kompetitivni roditelji mogu tvrditi da žele najbolje za svoju djecu, njihov skriveni plan je da se osiguraju da ih njihova djeca ne prestignu. Nesvjesne poruke su snažne: "Ne možeš biti uspješniji od mene", ili: "Ne možeš biti sretnija od mene". Drugim riječima: "Svi imamo svoje granice, a ja sam tvoja". 

Budući da su te poruke duboko urezane, čak i ako odraslo dijete natjecateljskih roditelja uspije uspjeti u nečemu, često ima osjećaj ogromne krivnje. Što je uspješnije, jadnije je. To često vodi sabotiranju vlastitog uspjeha. Za ovu odraslu djecu otrovnih roditelja, potpostignuće je cijena mirne savjesti. Kontroliraju svoju krivnju, nesvjesno se ograničavajući, kako ne bi prestigli svoje roditelje. Na neki način, ona ispunjavaju negativna proročanstva svojih roditelja. Neki roditelji koji su verbalni zlostavljači ne trude se sakriti iza racionalizacija. Umjesto toga, bombardiraju svoju djecu okrutnim uvredama, govorima, objavama i podcjenjujućim imenima. Ovi roditelji su izrazito neosjetljivi i na bol koju nanose i na dugotrajnu štetu koju čine. Takvo bučno verbalno zlostavljanje može se duboko ukorijeniti u djetetovom samovrednovanju, ostavljajući velike psihološke ožiljke. Nemoguća očekivanja od djece da budu savršena drugi je uobičajeni okidač izrazitih verbalnih napada. Mnogi roditelji, koji verbalno zlostavljaju, sami imaju visoka postignuća, ali prečesto njihovi domovi postanu mjesto za izbacivanje stresa vezanog uz karijeru. (Roditelji alkoholičari mogu također postavljati nemoguće zahtjeve svojoj djeci, i tada koriste djetetov neuspjeh da bi opravdali opijanje). 

Izgleda da roditelji perfekcionisti žive u iluziji da bi njihova obitelj bila savršena kad bi imali savršenu djecu. Stavljaju teret stabilnosti na dijete, kako bi izbjegli suočavanje s činjenicom da oni, kao roditelji, ne mogu to postići. Dijete ne uspije pa postane žrtveno janje za obiteljske probleme. Ii tada je opterećeno krivnjom. Djeca trebaju činiti pogreške i otkrivati da to nije kraj svijeta. Tako stječu samopouzdanje za isprobavanje novih stvari u životu. Otrovni roditelji nameću neostvarive ciljeve, nemoguća očekivanja i pravila koja se neprestano mijenjaju. Očekuju da će njihova djeca reagirati s određenim stupnjem zrelosti, koja dolazi samo iz životnog iskustva nedostupnog djeci. Djeca nisu odrasli u malom, ali otrovni roditelji očekuju da se ponašaju kao da jesu. 

Odrasla djeca roditelja perfekcionista običnu krenu jednim od dva puta. Ili se nemilosrdno tjeraju na zadobivanje ljubavi i odobravanja roditelja, ili se pobune, do točke u kojoj razviju strah od uspjeha. Ima onih koji se ponašaju kao da ih netko stalno procjenjuje. Kuća nikad ne može biti dovoljno čista. Nikad ne mogu uživati u uspjehu jer su uvjereni da su mogli bolje. Osjećaju pravu paniku ako naprave i najmanju pogrešku. Zatim postoje i oni koji žive život promašaja, jer se ne mogu nositi s riječi koja počinje s "u" - uspjeh. Iako nema sumnje da djeca mogu biti oštećena ponižavanjem koje doživljavaju od svojih prijatelja, učitelja, braće ili sestara i drugih članova obitelji, ipak ih najviše ranjavaju njihovi roditelji. Oni su centar svijeta malog djeteta. I ako tvoji sveznajući roditelji misle loše stvari o tebi, onda to mora biti istina. Ako mama uvijek govori: "Ti si glup", onda si glup. Ako otac stalno govori: "Ti si bezvrijedan", onda to i jesi. Dijete nema drugu stranu pa da može posumnjati u takve procjene. 

Kada uzmete takva negativna mišljenja iz tuđih usta i stavite u svoje nesvjesno, vi ih "internalizirate". Internalizacija negativnog mišljenja - mijenjanje "ti si" u "ja sam" - temelj je niskog samopoštovanja. Osim što značajno šteti slici o sebi kao kompetentnoj osobi vrijednoj ljubavi, verbalno zlostavljanje može stvoriti samoispunjujuća negativna očekivanja o tome kako ćete se snaći u svijetu.
 

Dr.Susan Forward psihoterapeut & Craig Buck, "Otrovni roditelji"