DiGeorge sindrom i prenatalna dijagnostika 22q11.2 delecije
DiGeorge sindrom, odnosno 22q11.2 delecijski sindrom, najčešći je mikrodelecijski sindrom u čovjeka. Može zahvatiti razvoj srca, nepca, imunološkog sustava, razinu kalcija, govor i neurološki razvoj djeteta, a u trudnoći se na njega najčešće posumnja nakon nalaza srčane greške ili proširenog prenatalnog genetskog probira.
DiGeorge sindrom nastaje zbog gubitka malog dijela kromosoma 22, u području 22q11.2. Budući da je riječ o mikrodeleciji, ona se ne vidi klasičnom analizom kariotipa, nego zahtijeva ciljane ili molekularne genetske metode. U prenatalnoj medicini važno je razlikovati probir, koji procjenjuje rizik, od dijagnostičkog testiranja, koje potvrđuje ili isključuje deleciju.
Što je 22q11.2 delecijski sindrom?
22q11.2 delecijski sindrom poznat je pod više naziva, uključujući DiGeorge sindrom i velocardiofacijalni sindrom. Danas se najčešće koristi naziv 22q11.2 delecijski sindrom jer najbolje opisuje genetsku osnovu poremećaja.
Klinička slika može biti vrlo različita. U neke djece dominiraju prirođene srčane greške, u druge poremećaji nepca, govora, imuniteta ili učenja, dok se blaži oblici mogu prepoznati tek kasnije u djetinjstvu.
Zašto je važan u prenatalnoj dijagnostici?
Na 22q11.2 deleciju najčešće se posumnja kada se tijekom trudnoće ultrazvukom otkrije prirođena srčana greška, osobito konotrunkalna anomalija. To uključuje tetralogiju Fallot, truncus arteriosus, prekinuti luk aorte, desni luk aorte, defekt ventrikulskog septuma i druge složene anomalije izlaznih puteva srca.
Uz srčane nalaze, mogu se vidjeti i drugi znakovi, kao što su povećani nuhalni nabor, polihidramnij, anomalije bubrega, kralježnice, nepca ili smanjen odnosno nevidljiv timus. Ipak, normalan ultrazvučni nalaz ne isključuje 22q11.2 deleciju.
NIPT može upozoriti na rizik, ali ne postavlja dijagnozu
Prošireni NIPT testovi mogu uključivati probir na 22q11.2 deleciju, ali takav nalaz nije dijagnostički. Pozitivan rezultat znači da je rizik povećan i da je potrebno genetičko savjetovanje te potvrda nalaza invazivnim prenatalnim testiranjem.
Kako se postavlja prenatalna dijagnoza?
Ako postoji sumnja na 22q11.2 deleciju, dijagnostički postupak najčešće uključuje biopsiju korionskih resica ili amniocentezu, ovisno o tjednu trudnoće i kliničkoj situaciji.
Uzorak fetalnog materijala može se analizirati kromosomskim mikroarrayem, MLPA metodom ili ciljanim testiranjem na 22q11.2 deleciju. FISH analiza se i dalje može koristiti u određenim okolnostima, ali kromosomski mikroarray ima prednost jer može otkriti širi spektar mikrodelecija i mikroduplikacija.
Uloga fetalne ehokardiografije
Kada se posumnja na 22q11.2 deleciju, detaljan pregled fetalnog srca ima posebno značenje. Fetalna ehokardiografija omogućuje precizniju procjenu anatomije srca, velikih krvnih žila i luka aorte.
Takav pregled ne služi samo postavljanju sumnje, nego i planiranju poroda, neonatalne skrbi i mogućeg kardiokirurškog liječenja nakon rođenja.
Najvažniji znakovi koji mogu pobuditi sumnju
Srčane greške
Osobito konotrunkalne anomalije, desni luk aorte, tetralogija Fallot ili prekinuti luk aorte.
Timus
Smanjen ili nevidljiv timus na ultrazvuku može biti važan dodatni prenatalni znak.
NIPT nalaz
Pozitivan probir na 22q11.2 deleciju zahtijeva genetičko savjetovanje i potvrdu.
Obiteljska anamneza
Rizik je veći ako jedan roditelj ima 22q11.2 deleciju ili ako je ranije rođeno zahvaćeno dijete.
Što nakon potvrđene dijagnoze?
Potvrda 22q11.2 delecije tijekom trudnoće ne znači uvijek jednaku prognozu, jer je izraženost simptoma vrlo promjenjiva. Zato je važno procijeniti fetalno srce, rast fetusa, anatomiju drugih organa i planirati porod u ustanovi koja može osigurati odgovarajuću neonatalnu i kardiološku skrb.
Roditeljima se preporučuje genetičko savjetovanje, razgovor s fetalnim kardiologom ili perinatologom, a nakon rođenja i multidisciplinarno praćenje djeteta.
Liječenje i dugoročna skrb
Liječenje ovisi o simptomima. Srčane greške mogu zahtijevati operativno liječenje, imunološki poremećaji specijalističko praćenje, a poremećaji kalcija kontrolu endokrinologa. Djeci su često potrebni logopedska terapija, razvojna podrška, praćenje sluha, edukacijska podrška i psihološka skrb.
Rana dijagnoza omogućuje bolju organizaciju pregleda, brže prepoznavanje komplikacija i pravodobnu podršku obitelji.
Ključna poruka
DiGeorge sindrom, odnosno 22q11.2 delecija, važan je dio suvremene prenatalne genetike jer se može povezati s fetalnim srčanim greškama i drugim razvojnim odstupanjima.
NIPT može upozoriti na povećan rizik, ali konačna dijagnoza zahtijeva invazivno prenatalno testiranje i molekularnu genetsku analizu. Najbolji pristup uključuje fetalnu ehokardiografiju, genetičko savjetovanje i individualno planiranje trudnoće, poroda i skrbi za dijete.
Ovaj tekst služi informiranju i edukaciji te ne može zamijeniti individualni pregled, dijagnostiku, genetičko savjetovanje ili savjet liječnika.
