Koje infekcije obuhvaća ova stranica?

Virusne infekcije koje se mogu otkriti u kontekstu spolnog zdravlja nemaju jednak način prijenosa ni jednake posljedice. HIV i hepatitis C sistemske su infekcije koje se dijagnosticiraju krvnim pretragama, dok molluscum contagiosum uzrokuje vidljive promjene na koži.

Njihovo zajedničko mjesto među spolno prenosivim infekcijama ne znači da se sve prenose isključivo ili pretežno spolnim putem. Način prijenosa ovisi o vrsti virusa, kontaktu s krvlju, vrsti spolnog odnosa, prisutnosti oštećenja kože i sluznice te drugim individualnim okolnostima.

Kako se prenosi HIV?

HIV se prenosi određenim tjelesnim tekućinama, ponajprije krvlju, sjemenom tekućinom, vaginalnim i rektalnim sekretom te majčinim mlijekom. Najčešći putevi prijenosa su nezaštićeni analni ili vaginalni spolni odnos, dijeljenje pribora za injiciranje i prijenos s majke na dijete bez odgovarajućeg liječenja.

Rizik nije jednak pri svim vrstama kontakta. Povećavaju ga prisutnost drugih spolno prenosivih infekcija, ranice i oštećenja sluznice, visoko virusno opterećenje osobe s HIV-om i kontakt s krvlju.

HIV se ne prenosi rukovanjem, zagrljajem, zajedničkim posuđem, uporabom istog zahoda, kašljanjem, kihanjem, znojem, suzama, slinom u uobičajenom kontaktu niti ubodom komarca.

Simptomi i prirodni tijek HIV infekcije

Nekoliko tjedana nakon zaraze može se pojaviti akutni retrovirusni sindrom nalik gripi ili infektivnoj mononukleozi: povišena temperatura, umor, grlobolja, osip, povećani limfni čvorovi, glavobolja i bolovi u mišićima. Međutim, akutna infekcija može proći i bez simptoma.

Nakon početne faze slijedi razdoblje koje bez liječenja može trajati godinama, tijekom kojega osoba često nema tegoba. Virus se ipak nastavlja umnažati i postupno smanjuje broj CD4 limfocita.

AIDS je uznapredovali stadij neliječene HIV infekcije, obilježen teškim oštećenjem imunološkog sustava i pojavom oportunističkih infekcija ili određenih tumora. Pravodobna antiretrovirusna terapija sprječava napredovanje infekcije do AIDS-a.

Kako se HIV dijagnosticira?

Laboratorijski kombinirani testovi četvrte generacije istodobno otkrivaju HIV antigen p24 i protutijela na HIV-1 i HIV-2. Mogu otkriti infekciju ranije od testova koji određuju samo protutijela, ali ni jedan test ne postaje pouzdan neposredno nakon izlaganja.

Razdoblje između zaraze i trenutka kada test može pouzdano otkriti infekciju naziva se dijagnostički prozor. Njegovo trajanje ovisi o vrsti testa, uzorku krvi, vremenu testiranja i primjeni PEP-a ili PrEP-a.

Reaktivan početni test nije konačna dijagnoza, nego zahtijeva potvrdno testiranje prema laboratorijskom algoritmu. Kod sumnje na vrlo ranu infekciju može biti potrebna izravna detekcija virusne RNA.

Negativan nalaz učinjen prerano nakon kontakta ponekad treba ponoviti. Točno vrijeme kontrole određuje liječnik prema vrsti testa i procijenjenom riziku.

Liječenje i prevencija HIV infekcije

Antiretrovirusna terapija preporučuje se svim osobama s potvrđenom HIV infekcijom. Kombinacijom lijekova zaustavlja se umnažanje virusa, omogućuje oporavak imunološkog sustava i sprječava razvoj AIDS-a.

Suvremeno liječenje omogućuje osobama s HIV-om dug i kvalitetan život. Terapija se uzima kontinuirano i prilagođava individualnim okolnostima, drugim bolestima, trudnoći, mogućim interakcijama lijekova i nalazima virusne rezistencije.

• Kondomi smanjuju rizik HIV-a i drugih spolno prenosivih infekcija.
• PrEP je antiretrovirusna zaštita prije izlaganja za HIV-negativne osobe s povećanim rizikom infekcije.
• PEP je hitna antiretrovirusna zaštita nakon mogućeg izlaganja.
• U=U znači da osoba s trajno nedetektabilnim virusnim opterećenjem ne prenosi HIV spolnim putem.
• Sterilan pribor sprječava prijenos krvlju pri injiciranju i drugim postupcima.

HIV i trudnoća

HIV se bez liječenja može prenijeti s majke na dijete tijekom trudnoće, poroda ili dojenja. Pravodobna dijagnoza, redovita antiretrovirusna terapija, praćenje virusnog opterećenja i odgovarajuće postupanje nakon rođenja mogu rizik prijenosa svesti na vrlo nisku razinu.

Način poroda određuje se prema virusnom opterećenju pred kraj trudnoće, opstetričkim okolnostima i važećem protokolu. Novorođenče prima antiretrovirusnu profilaksu, a daljnje testiranje provodi se prema pedijatrijskom rasporedu.

Plan prehrane novorođenčeta ovisi o dostupnosti sigurne zamjenske prehrane, virusnoj supresiji majke i nacionalnim preporukama. O tome trudnica treba razgovarati s infektologom, ginekologom i pedijatrom.

Hepatitis C – infekcija koja se prvenstveno prenosi krvlju

Hepatitis C uzrokuje hepatitis C virus – HCV – koji primarno zahvaća jetru. Najčešće se prenosi krvlju, osobito dijeljenjem igala i pribora za injiciranje, nesterilnim medicinskim ili kozmetičkim instrumentima te ranijim transfuzijama provedenima prije uvođenja pouzdanog testiranja krvi.

Spolni prijenos moguć je, ali je manje učinkovit nego kod hepatitisa B ili HIV-a. Rizik je veći kada spolni kontakt uključuje krv ili ozljede sluznice, pri analnom odnosu, uz istodobnu HIV infekciju i u prisutnosti ulcerativnih spolno prenosivih infekcija.

HCV se ne prenosi rukovanjem, zagrljajem, kašljanjem, kihanjem, dijeljenjem hrane ili uobičajenim socijalnim kontaktom.

Simptomi i posljedice hepatitisa C

Akutna HCV infekcija najčešće nema jasnih simptoma. Ako se pojave, mogu uključivati umor, mučninu, slabiji apetit, bol u trbuhu, tamnu mokraću i žuticu.

Kod dijela zaraženih imunološki sustav spontano ukloni virus, ali većina neliječenih infekcija prelazi u kronični oblik. Kronični hepatitis C može desetljećima biti bez simptoma, a ipak postupno uzrokovati fibrozu, cirozu i povećan rizik hepatocelularnog karcinoma.

Za razliku od hepatitisa B, protiv hepatitisa C ne postoji cjepivo. Međutim, suvremenim lijekovima infekcija se u većine osoba može potpuno izliječiti.

Kako se hepatitis C dijagnosticira?

Početni test najčešće određuje anti-HCV protutijela. Pozitivan nalaz pokazuje da je osoba tijekom života bila u kontaktu s virusom, ali sam ne potvrđuje da je infekcija još aktivna.

Aktivna infekcija potvrđuje se dokazivanjem HCV RNA u krvi. Ako je anti-HCV pozitivan, a HCV RNA negativna, osoba nema trenutačno aktivnu infekciju – virus je spontano uklonjen ili je infekcija ranije uspješno izliječena.

Protutijela mogu ostati pozitivna i nakon izlječenja te ne pružaju zaštitu od ponovne zaraze. Nakon novog mogućeg izlaganja kod ranije liječene osobe procjenjuje se HCV RNA, a ne ponovno samo anti-HCV.

U vrlo ranoj fazi infekcije anti-HCV može još biti negativan. Ako je izlaganje bilo nedavno, liječnik određuje treba li učiniti HCV RNA ili ponoviti serološko testiranje.

Hepatitis C u trudnoći

HCV se može prenijeti s majke na dijete, ali se prijenos ne događa u većini trudnoća. Rizik je povezan s prisutnošću HCV RNA i može biti veći uz istodobnu HIV infekciju.

Carski rez ne preporučuje se samo radi sprječavanja prijenosa hepatitisa C. Tijekom poroda nastoji se izbjegavati nepotrebne postupke koji povećavaju kontakt djeteta s majčinom krvlju kada za njih nema opstetričke indikacije.

Dojenje je u pravilu dopušteno, ali se privremeno prekida ako su bradavice oštećene ili krvare. Izravno djelujući antivirusni lijekovi zasad se ne primjenjuju rutinski tijekom trudnoće, pa je infekciju najbolje liječiti prije planirane trudnoće ili nakon poroda prema preporuci specijalista.

Molluscum contagiosum – virusne promjene kože

Molluscum contagiosum uzrokuje virus iz skupine poksvirusa. Prenosi se izravnim kontaktom kože, autoinokulacijom na susjedna područja i rjeđe preko predmeta koji su bili u kontaktu s promjenama.

U odraslih se promjene na genitalnom području, donjem dijelu trbuha, preponama ili unutarnjoj strani bedara često prenose tijekom intimnog kontakta. Ipak, sama prisutnost molluscuma ne dokazuje isključivo spolni način prijenosa.

Promjene su obično male, čvrste, glatke i sjajne papule boje kože ili ružičaste boje, često s karakterističnim središnjim udubljenjem. Najčešće nisu bolne, ali mogu svrbjeti, upaliti se ili se proširiti češanjem i brijanjem.

Dijagnoza i liječenje molluscuma

Dijagnoza se najčešće postavlja pregledom karakterističnih promjena. Ako izgled nije tipičan, potrebno je razlikovati molluscum od genitalnih bradavica, folikulitisa, lojnih žlijezda i drugih papularnih promjena kože.

U imunokompetentnih osoba molluscum se može spontano povući, najčešće tijekom nekoliko mjeseci, ali promjene mogu trajati znatno dulje. Dok su prisutne, mogu se širiti na druge dijelove tijela i prenijeti bliskim kontaktom.

Liječenje se razmatra kada su promjene brojne, traju, šire se, uzrokuju tegobe, nalaze se na genitalnom području ili predstavljaju estetski i psihološki problem. Mogu se uklanjati kiretažom, krioterapijom ili drugim lokalnim postupcima prema procjeni liječnika.

Promjene ne treba istiskivati, bušiti niti uklanjati kod kuće jer se tako povećava mogućnost širenja virusa, bakterijske infekcije i nastanka ožiljaka.

Kada se testirati nakon mogućeg kontakta?

Vrijeme i vrsta testiranja ovise o mogućem uzročniku. Neposredno nakon izlaganja test može prikazati ranije stanje, ali još ne mora otkriti novu infekciju.

• Kod mogućeg izlaganja HIV-u treba se javiti odmah zbog procjene PEP-a, najkasnije unutar 72 sata.
• HIV testiranje planira se prema vrsti testa, vremenu kontakta i eventualnoj primjeni PEP-a ili PrEP-a.
• Za hepatitis C početno se određuje anti-HCV, dok je za dokaz aktivne ili vrlo rane infekcije potreban HCV RNA.
• Molluscum se najčešće dijagnosticira pregledom tek kada se pojave vidljive kožne promjene.
• Prema vrsti kontakta istodobno može biti potrebno testiranje na hepatitis B, sifilis, klamidiju, gonoreju i druge infekcije.

Liječnik određuje početne pretrage i vrijeme ponavljanja testova prema individualnom riziku. Jedan negativan nalaz učinjen prerano ne isključuje nužno novu infekciju.