ACOG potiče promjene u dijagnozi i postupanju kod preeklampsije
Proteinurija ili povišena razina bjelančevina u mokraći više ne bi trebala biti smatrana temeljnim kriterijem za dijagnozu preeklampsije, osim kada se javi uz novu hipertenziju, navodi Američko udruženje porodničara i ginekologa.
U novim iscrpnim kliničkim smjernicama o hipertenziji u trudnoći, ACOG navodi da jednaku važnost treba pridati smanjenom broju trombocita, zatajenju bubrega, jakim glavoboljama, ugroženosti srca i pluća i poremećenoj funkciji jetre.
Bilo koji od ovih poremećaja uz pojavu hipertenzije nakon 20 tjedana trudnoće, dovoljni su za postavljanje dijagnoze preeklampsije, čak i u odsustvu proteinurije.
"Kliničari vole velike brojeve, ali to nas ponekada može odvesti u pogrešnom smjeru", rekao je dr. James N. Martin, šef odjela materno-fetalne medicine u Medicinskom centru u Jacksonu na Sveučilištu Missisippi. Dr. Martin je jedan od autora smjernica i bivši predsjednik ACOG-a. Istraživanje podataka o uzrocima majčinog mortaliteta pokazali su da očekivanje pojave proteinurije da bi se postavila dijagnoza preeklampsije, može dovesti do pogrešne dijagnoze i kašnjenja u liječenju, budući da sve žene s preeklampsijom, neće imati i proteinuriju.
Nove smjernice zamijenile su preporuke iz 2002. (ACOG Practice Bulletin Obstet. Gynecol.2002;99:159-67).
U namjeri da revidiraju dijagnostičke preporuke i točno odrede načine određivanja težine bolesti, naveli su nekoliko važnih promjena u postupanju:
- preeklampsija kod postojeće arterijske hipertenzije
- vrijeme indukcije za preeklampsiju sa ili bez teških simptoma
- upotreba kortikosteroida
- prepoznavanje i postupanje s preeklampsijom u postpartalnom periodu
Smjernice naglašavaju i jedan koristan broj: porođaj s 37 tjedana koji se savjetuje za žene s preeklampsijom bez teških obilježja.
Dr. Martin je rekao da je preporuka o dovršenju trudnoće s 37 tjedana utemeljena na rezultatima iz istraživanja 2009. godine u Nizozemskoj u kojoj je 756 trudnica imalo indukciju porođaja s 36-37 tjedana ili su nadzirane do početka porođaja. Indukcija s 37 tjedana bila je povezana s lošim ishodom u samo 31% promatranih u usporedbi s 44% onih kod kojih se postupilo ekspektativno.
Smjernice prave veliku razliku između postojanja i nepostojanja teških obilježja preeklampsije, ali savjetuju da se ne koriste izrazi poput "blaga preeklampsija". "Značaj preeklampsije ni u kojem slučaju ne treba umanjivati, pa niti nazivom", rekao je dr. Martin.
Proteinurija nije korisna u podjeli preeklampsije jer se količinom bjelančevina u urinu ne može predvidjeti ishod niti majke niti djeteta.
Usporenje fetalnog rasta pokazatelj je teške preeklampsije i koristi se za određivanje vremena indukcije porođaja u trudnica s preeklampsijom i ekstremno malim djetetom (manje od 5. centile) što je povezano s abnormalnim protokom krvi u pupkovini koja povezuje fetus i posteljicu.
Naglašava se da se preeklampsija može prvi puta pojaviti neposredno nakon porođaja ili pogoršati u postnatalnom periodu.
Savjetuje se uputiti trudnice i babinjače o simptomima koje govore u prilog pojavi nove ili pogoršanja postojeće preeklampsije nakon izlaska iz bolnice, tako da se na vrijeme mogu javiti liječnicima kako bi se započelo liječenje i spriječio nastanak problema.
Na području prevencije, smjernice su se manje iskazale. U prevenciji preeklampsije, ne preporučuje se upotreba vitamina C i E. Male doze aspirina preporučuju se kasno u prvom trimestru za trudnice koje imaju tešku preeklampsiju.
"Ono što zaista trebamo su biomarkeri" rekao je dr. Martin dodajući da iako ohrabruju saznanja o placentalnom faktoru rasta i drugim mogućim ranim markerima, još nijedan nije spreman za rutinsku kliničku upotrebu.