Dienogest - obećani lijek za endometriozu
Progestagen dienogest jednako je učinkovit kao buserelin - agonist GnRH koji se koristi za liječenje endometrioze, ali s manjim utjecajem na smanjenje gustoće koštane mase, navode japanski istraživači u znanstvenom časopisu Fertility and Sterility.
Dienogest je zapažen zbog vrlo visoke selektivnosti za progesteronski receptor, antiproliferativne aktivnosti u izoliranim humanim endometrijskim stanicama, ali i učinkovite inhibicije i produkcije citokina iz endometrijskih stromalnih stanica, navode znanstvenici iz Tottori University School of Medicine, Yonago.
Treća faza kliničkog istraživanja, koja je trajala 24 tjedna, obuhvaćala je 271 pacijenticu s endometriozom (prosječne starosti 34 godine) koje su slučajnim odabirom razvrstane u dvostruko-slijepe skupine, od kojih je jedna skupina liječena oralnom primjenom 1 mg dienogesta nakon doručka i večere, dok je druga skupina liječena buserelinom u obliku intranazalnog spreja u dozi od 300 g u jutro, podne i večer.
Oba lijeka su pokazala jednaku učinkovitost u liječenju pet dokumentiranih simptoma u razdoblju izvan menstruacijskog krvarenja – bol u donjem dijelu trbuha, lumbago, bol prilikom defekacije, bol prilikom spolnog odnosa i bol prilikom vaginalnog pregleda. U oba slučaja registrirano je bitno poboljšanje u osjećanju tjelesne boli prema upitniku "Short Form-36 Quality of Life scores" (22.2 za dienogest i 18.5 za buserelin).
U skupini koja je liječena dienogestom, ukupno se manji broj pacijentica žalio na navale vrućine i vaginalno krvarenje, prije svega u obliku točkastog ili probojnog krvarenja, koje je s vremenom spontano prestajalo.
Dienogest je također pokazao bolji rezultat glede gubitka koštane mase, mjerene na koncu (-1.0% vs -2.6%, p = 0.003), što autori objašnjavaju višom koncentracijom serumskog estradiola tijekom uzimanja dienogesta.
"Aktualno istraživanje ukazuje da bi primjena dienogesta mogla predstavljati novu terapijsku mogućnost u liječenju endometrioze", zaključak je japanskih znanstvenika.
Fertil Steril 2009;91:675-681.
dr. Vesna Harni