Kemoprevencija nasljednog raka jajnika
Rak jajnika jedna je od rijetkih bolesti u ginekologiji kod koje ne postoje specifični simptomi prije nego što bolest uznapreduje, kod koje su još uvijek nepoznate metode probira i nisu definirani rizični faktori. Rezultat toga je postavljanje dijagnoze bolesti obično u uznapredovalom stadiju, a usprkos opsežnom kirurškom zahvatu i složenom farmakološkom liječenju, vrlo je niska stopa preživljavanja.
Niti jedan od pretpostavljenih faktora rizika u nastanku raka jajnika kao što su starost, neplodnost, izloženost talku, visoki unos zasićenih masti ili korištenje sredstava za poticanje ovulacije nije tako važan kao obiteljsko javljanje raka jajnika ili raka dojke. Iako se kod svega 10% pacijentica s rakom jajnika nalazi nasljedna predispozicija, ovaj podatak pobuđuje intenzivno zanimanje kako biologa tako i kliničara.
Genetske promjene koje se otkrivaju u obiteljima s učestalim rakom jajnika su mutacije gena BRCA – 1, a manje značajno i BRCA - 2. Procjenjuje se da je rizik nastanka raka jajnika u žena s mutacijom gena BRCA -1 oko 65%. Poznavanje vlastite genetske situacije i povećani rizik od nastanka raka jajnika predstavljaju problem kako samoj pacijentici, tako i njenom liječniku.
U ranom otkrivanju raka jajnika koriste se različite metode, prije svega ultrazvučna dijagnostika i određivanje tumorskog biljega CA -125, pri čemu niti jedna od ovih metoda nije u istraživanjima pokazala učinkovitost tipa probirne metode. Nakon objavljivanja rezultata aktualnih studija američki National Institutes of Health Consensus Development Conference on Ovarian Cancer zaključuje 1994. godine da nema evidentnih činjenica koje ukazuju ili podržavaju rutinski probir za rak jajnika u svih žena. S druge strane, u obiteljima gdje postoji nasljedni rak jajnika, prediktivna vrijednost ovih postupaka je daleko veća nego u općoj populaciji, iako još uvijek bez utjecaja na ranu detekciju ili preživljavanje.
Između strategija koje se koriste u prevenciji nastanka nasljednog raka jajnika najraširenija metoda je kirurško otklanjanje oba jajnika. Iako je ova intervencija vrlo učinkovita, zaštita ipak nije 100% zbog mogućnosti razvitka primarnog peritonealnog karcinoma. Primarni peritonealni karcinom se češće javlja u žena s mutacijom BRCA -1 gena, a otkriva se u gotovo 2% žena iz rizičnih obitelji i nakon preventivnog otklanjanja jajnika. Preventivno odstranjenje jajnika u pacijentica opterećenih nasljeđem može se izvesti laparoskopskim putem s minimalnim morbiditetom, a preporučeno vrijeme za izvođenje ovog zahvata je nakon zavšenog rađanja.
Zaštitni utjecaj oralne kontracepije u nastanku nasljednog raka jajnika u žena danas je općenito prepoznat i priznat, iako mu se ne posvećuje dovoljna pažnja. Mehanizam zaštite je nepoznat, a najvjerojatnije da je to upravo inhibicija ovulacije. Na osnovu ovih informacija mnogi liječnici propisuju oralne kontraceptive svojim pacijenticama iz grupe visokog rizika. Najpoznatiji rad na ovu temu potječe od grupe kanadskih znanstvenika uključenih u rad sekcije The Hereditary Ovarian Cancer Clinical Study Group. Ovaj rad obuhvaćao je ispitivanje 207 žena s nasljednim rakom jajnika, od kojih je 179 žena imalo patološku mutaciju BRCA - 1 gena i 28 žena mutaciju BRCA - 2 gena. Kontrolna skupina je obuhvatila 161 ispitanicu koje su bile sestre pacijentica iz prve skupine, neovisno o prisustvu ili odsustvu genetskih promjena.
Rezultati studije su pokazali da je rizik od nastanka nasljednog raka jajnika u žena koje su bilo kada u svome životu uzimale kontracepcijske tablete dvostruko niži u odnosu na žene koje nikada nisu koristile oralnu kontracepciju. Rizik javljanja raka jajnika pada i dalje s trajanjem uzimanja tableta: uporaba kontracepcijskih tableta dulje od 6 godina snižava rizik za 60%.
Zaključak studije je jednoznačan: uzimanje kontracepcijskih tableta ima protektivni učinak - "kemoprevencija" u nastanku raka jajnika nasljednog tipa - kako u osoba nositelja mutacije BRCA - 1, tako i u nositelja mutacije BRCA - 2 gena. Ovi podaci bi svakako trebali naći put do ugroženih pacijentica.
N Engl J Med. 1998; Vol 339 (7): 469-471
N Engl J Med 1998; Vol 339 (7): 424-428
dr.Vesna Harni