Liječnici trebaju postaviti pitanje inkontinencije svojim pacijenticama
Kada liječnici pitaju starije žene o urinaroj inkontinenciji i ponude liječenje, dva do tri puta je veća vjerojatnost poboljšanja simptoma nego kada su liječnici ignorirali ovo stanje dok se pacijentice žale.
"To je vrlo tužno, pošto većina žena ne traži pomoć jer misle da nema pomoći za njih", rekla je voditeljica istraživanja dr Els Visser.
Liječnica opće prakse, dr. Visser radila je na ovom istraživanju okviru doktorske disertacije na Sveučilištu u Groningenu u Nizozemskoj.
Žene u istraživanju bile su pacijentice u općoj praksi, stare najmanje 55 godina. Od 2,390 žena koje su ispunili upitnik, trećina ispitanica odnosno 744 žene su izvijestile o prisilnom gubitku urina barem jednom mjesečno. U konačnici, 350 žena s inkontinencijom su sudjelovale u istraživanju.
Liječnici primarne zdravstvene zaštiti slučajnim odabirom su razvrstani u dvije skupine, jedni su svrstani u skupinu koja je postavila pitanje inkontinencije, a druga skupina liječnika provodila je "standardnu skrb." U skupini standardne skrbi, liječnici su čekali da pacijenta pitaju za pomoć kod inkontinencije.
U intervencijskoj skupini, liječnici su pitali o simptomima inkontinencije i zatražili testove za procjenu problema uključujući i test kašljanjam, urodinamsku obradu, mjerenje rezidualnog urina, palpacijski pregled zdjelice sa standardiziranom procjenom urogenitalnog prolaps, i procjenu funkcije mišića zdjeličnog dna. U liječenju ovih pacijentica konzultirani su urolozi i fizioterapeuti u planiranju liječenja.
Godinu dana kasnije, 65% od 153 žena u intervencijskoj skupini su izvijestile da su njihovi simptomi blaži, objavili su znanstvenici u internetskom izdanju časopisa "Maturitas".
Većina žena je osjetila poboljšanje zbog fizikalne terapije i promjena načina života, uključujući i ograničenje u konzumiranju alkohola i kave, rekla je dr. Visser.
Najčešći oblici liječenja, s obzirom na 105 žena, bili su trening mišića zdjeličnog dna, trening mjehura i biofeedback od strane registriranih "zdjeličnih" fizioterapeuta. Osim toga, šest žena su dobile lijekove, tri su imali operaciju, a 41 su upućene na daljnje dijagnostičke procjene.
Od 184 žena u kontrolnoj skupini, samo tri žene su prošle liječenje.
Žene u intervencijskoj skupini imale su gotovo dvaput veću vjerojatnost smanjenja težine inkontinencije u odnosu na žene iz kontrolne skupine, pokazala je studija.
Kada su istraživači izolirano promatrali žene s umjerenom do teškom inkontinencijom (osim onih s blagim simptomima), smanjenje simptoma je gotovo tri puta veće kod žena koje su prošle liječenje, u usporedbi s onima iz kontrolne skupine.
Dr. Tatyana Shamliyan, koji je provela slična istraživanja, izjavila je da ovo istraživanje naglašava vrijednost postavljanja pitanja o urinarnoj inkontinenciji.
"Moramo naporno raditi na tom području, jer to utječe na kvalitetu života mnogih žene", rekla je, osobito kad postoje različite neinvazivne opcije liječenja. Inkontinencija bi trebalo uvrstiti u javno zdravstvene probleme", rekla je. "To nije sramota, stanje je vrlo često, ali su simptomi izlječivi. Stigmu treba ukloniti."
Jedna od tri žene u dobi iznad 55 doživljava simptome urinarne inkontinencije, rekla je dr. Visser.
Od 2003. godine, u Nizozemskoj rade fizioterapeuti specijalizirani za trening mišića zdjeličnog dna. No, trening za jačanje mišića dna zdjelice nije uobičajena praksa u SAD-u, rekla je Shamliyan, koja se požalila na činjenicu da urinarna inkontinencija nije dio nastavnog plana i programa u američkim školama za njegu starijih osoba..
U Nizozemskoj, rekla je dr. Visser, liječnici pišu recepte za inkontinencijske uloške. Zemlja sa 16,8 milijuna ljudi potrošila je 162 milijuna eura na pelene za odrasle u 2012. godini.
"To je poprilično dosta", rekla je. "Dakle, inkontinencija je vrlo skupo stanje. Ali to nije samo u Nizozemskoj, takva situacija je svugdje."
SOURCE: http://bit.ly/134Yvqz
Maturitas 2014.
dr. Vesna Harni