Menopauza: tjelesna aktivnost ne pomaže kod valunga
Nova studija pokazuje da vježbanje ne smanjuje tegobe s valunzima u perimenopauzi.
U randomiziranoj kontroliranoj studiji dokazano je da žene koje se sudjelovale u 12-tjednom programu vježbanja nisu imale značajnije razlike u broju ili intenzitetu valunga ili vazomotornih simptoma u usporedbi sa ženama koje su se bavile svojim redovitim fizičkim aktivnostima koje uključuju pretežno sjedilački način života.
Barbara Sternfeld i kolege iz Odjela za istraživanje, Kaiser Permanente, Okland, Kalifornija, predstavili su svoje rezultate online u znanstvenom časopisu "Menopause". Istraživanje je napravljeno nakon godina kontradiktornih studija kod kojih polovica studija ne pokazuju nikakvu povezanost, ostale pokazuju ili protektivan utjecaj vježbanja na valunge ili povećanje količine valunga kod osoba koje se bave fizičkom aktivnošću.
Doktorica Sternfeld i suradnici nasumično su podijelili ispitanice u jednu od tri skupine: prva skupina je imala 12-tjedni program individualnog kardiovaskularnog treninga 3 puta tjedno, kontrolna skupina je nastavila svoje uobičajene dnevne fizičke aktivnosti i treća skupina se bavila 12-tjednim programom joge. Svaka žena je nasumično uzimala ili kapsulu ribljeg ulja ili placebo. Ovaj "dodatak je trebao osigurati da svaka sudionica ima osjećaj da dobija nešto za poboljšanje i da, u skladu s time, i osjeća određeno poboljšanje", navode autori.
Za studiju su izabrane žene između 40 i 62 godine, u kasnoj perimenopauzi ili menopauzi ili nakon odstranjenja maternice s FSH većim od 20 mlU/mL ili razina estrogena da nije veća od 50 pg/mL i koje imaju barem 14 vazomotornih simptoma tjedno u tri uzastopna tjedna . Simptomi su ocjenjivani sa skalom do 4 boda. Kriteriji isključenja su bili BMI veći od 37 kg/m2, korištenje do unatrag dva mjeseca hormoske nadomjesne terapije ili hormonske kontracepcije, redovito vježbanje ili bavljenje jogom i korištenje ribljeg ulja.
Uključeno je 106 žena u grupu koja je vježbala i 142 žene u grupu koje su se bavile svojim uobičajenim fizičkim aktivnostima. Prosječna dob je bila 55,8 i 54,2 godine.
U rezultatima, žene koje su vježbale izvjestile su o prosječnoj učestalosti od 7,3 valunga po danu na početku ispitivanja uspoređujući s prosječnom vrijednošću 8,0 po danu u skupini s uobičajenim aktivnostima.
Nakon 12 tjedana, prosječan se broj dnevnih valunga smanjio za 2,4 kod 101 žene koje su vježbale u usporedbi s smanjenjem od 2,6 valunga kod 135 žena u kontrolnoj skupini.
U analizi dodatnih simptoma, nađena je statistički značajna razlika kod žena koje su vježbale – poboljšana je kvaliteta sna, u usporedbi s kontrolnom skupinom. Depresija i aksioznost se nisu poboljšale niti u jednoj grupi .
Ograničenje studije je što se oslanja na subjektivne procjene vazomotornih simptoma a ne na neka objektivnija fiziološka mjerenja. Stručnjaci koji nisu sudjelovali u ovoj studiji naglasili su da je potreban oprez pri interpretaciji ovih rezultata.
"Mislim da je ideja ove studije jako dobra", kaže liječnica Ruth Freedman, ali smatra da kriteriji nisu bili dovoljno strogi. "Morate početi s dovoljno valunga kroz tjedan da bi uopće mogli primijetiti razliku", objašnjava. "Žene u studiji su ih imale 14 u tjednu što nije veliki broj, tako da se ne može primjetiti veća razlika i to je veliki problem".
"Usporedite to s medikamentoznim pokušajem liječenja valunga kod žena koje su imale 50 valunga tjedno", kaže dr Freedman, profesorica ginekologije i opstericije, Albert Einstein College of Medicine, Bronx, New York. Dr Freedman nije bila uključena u ovu studiju. Svejedno, slaže se s autorima da vježbanje nema velikog učinka na vazomotorne simptome. "Vježbanje je općenito dobro, ali neće pomoći kod valunga".
Menopause, 2013.