Zdjelična venska kongestija: stvarni uzrok zdjelične boli?
Postoji li sindrom zdjelične venske kongestije i može li se liječiti?
Kronična zdjelična bol čest je razlog posjete ginekologu. Zahvaća 5-7% žena, tipično je smještena u donjem dijelu trbuha ili zdjelice i traje najmanje šest mjeseci.
Mnogobrojni su uzroci kronične zdjelične boli: endometrioza, adenomioza, kronična zdjelična upalna bolest, bolesti mokraćnog sustava (intersticijski cistitis), probavnog i mišićno-koštanog sustava, a bolovi mogu nastati i zbog priraslica nastalih nakon kirurških zahvata u trbuhu i zdjelici, odnosno nakon zdjeličnih upala.
Krvožilni problemi, kakva je venska kongestija, vjeruje se, također su mogući uzrok dugotrajne zdjelične boli.
Proširene vene u zdjelici čest su nalaz u žena u premenopauzi, osobito kod žena koje su rodile. U stanjima venske insuficijencije, zalisci vena su slabi i dozvoljavaju povrat krvi, pa nastaje zastoj krvi u zdjelici. Nemaju sve žene s kroničnom zdjeličnom boli proširene vene, tako da je povezanost kronične zdjelične boli i proširenih vena u zdjelici nejasna. Nadalje, venska kongestija pa i sam refluks (povrat krvi) nađu se i u žena bez simptoma, tako da se ne zna je li upravo zdjelična venska kongestija uzrok kronične boli u zdjelici.
Laparoskopija se često koristi za procjenu stupnja proširenosti vena, ali ona može dati i lažno-negativan nalaz. Naime, povećani tlak koji nastaje u trbuhu tijekom laparoskopije, uzrokovan takozvanim jatrogenim pneumoperitoneumom, može stisnuti inače proširene vene i na taj način prikriti pravo stanje.
Venografija je zlatni standard za dijagnozu te najtočnija metoda za procjenu proširenosti vena i povrata krvi.
Kronični zdravstveni problemi veliko su iskušenje za pacijenta i liječnika. Kronična bol ima toliko puno mogućih uzroka da katkad različiti specijalisti čekaju jedni druge da netko od njih predloži određeno liječenje. Iako je kronična zdjelična bol često uvjetovana ginekološkim bolestima, treba isključiti i gastrointestinalne i urološke probleme, što zahtijeva ne samo laboratorijsko testiranje, nego i kolonoskopiju i cistoskopiju.
Često je sindrom zdjelične veske kongestije dijagnoza koja se postavlja nakon isključenja ostalih poremećaja, izazov je za liječnika i zahtjeva multimodalni pristup. Fizikalni pregled i metode slikovne dijagnostike, često su nedovoljni. Točnu dijagnozu može se postaviti laparoskopijom, uz ograničenja koja smo naveli.
Jedan od pristupa liječenju je embolizacija, relativno jednostavan zahvat s malim rizikom i trenutnim učinkom, djelotvorna u dobro odabranim slučajevima. Taj pristup, međutim, nije potvrđen u randomiziranim studijama osim one Chunga i Huha. Do danas, dobrobiti ovakvog liječenja opisani su prvenstveno u serijama slučajeva. Prije nego se pokaže da je bolja od ostalih, njezinu učinkovitost treba procijeniti u odnosu na druge načine liječenja (histerektomija, podvezivanje vena, lijekovi).
U pacijentica s dijagnozom sindroma zdjelične kongestije bilo bi korisno utvrditi dijagnostički postupnik i usporediti različite načine liječenja, prikupiti podatke i tek tada dati općenite preporuke. Vensku embolizaciju za sada smatramo eksperimentalnim liječenjem i s tim treba upoznati i pacijentice.
Acta Obstet Gynecol Scand. 2012; 91:525-528