Zbog napretka u kirurškom liječenju, kemoterapiji i terapiji zračenjem, stope preživljavanja ginekoloških karcinoma se nastavljaju poboljšavati te se sve više podiže kvaliteta života, s fokusom na njegu zbog oboljenja. Oko 30% - 40% svih žena s ginekološkom malignom bolesti će doživjeti simptome klimakterija i menopauze prije predviđenog vremena prirodne menopauze (J Clin Oncol 2009, 27 [8]. 1214-9). Prestanak proizvodnje estrogena i progesterona u jajnicima može rezultirati kratkoročnim kao i dugoročnim posljedicama, uključujući vazomotorne simptome, suhoću rodnice, osteoporozu, poremećaje raspoloženja. Jatrogena menopauza nakon liječenja raka može biti iznenadna i teška u usporedbi s prirodnim tijekom fiziološke menopauze. Kao rezultat toga, stvaranje sigurnih i učinkovitih modaliteta za liječenje ovih simptoma je od osobite važnosti za kvalitetu života preživjelih.
Obje kombinacije kao i sama estrogenska hormonska nadomjesna terapija (HT) pružaju dobro poboljšanje za te specifične simptome i ukupnu kvalitetu života, bolje nego placebo kao što je pokazano u nekoliko opservacijskih i randomiziranih kontrolnih studija (Cochrane Database Syst Rev 2009 15, [2]: CD004143 ).
Rak endometrija je najčešći ginekološki zloćudni tumor, s oko 54.000 novih slučajeva predviđenih u SAD-u 2015. godine. Dvadeset i pet posto tih novih slučajeva će biti u premenopauzi te, uz sve veći postotak pretilosti, taj broj može nastaviti rasti.
Ženama s ranim stadijem tipa 1 karcinoma endometrija koje imaju vazomotorne simptome nakon operacije može biti ponuđena kratkoročna terapija estrogena na najnižoj učinkovitoj dozi nakon histerektomije / bilateralne salpingo-ooforektomije i utvrđivanja stadija (J Clin Oncol 2006; 24 [4]: 587-92). Za žene s genitouriranim simptomima, vaginalni ovlaživači i / ili niske doze vaginalnog estrogena su razumne opcije. Nažalost, ne postoje smjernice za korištenje estrogena kao nadomjesnu terapiju kod žena s tipom 2 raka endometrija (Gynecol Oncol 2011; 122 [2]:. 447-54).
Većina cervikalnih skvamoznih karcinoma i adenokarcinoma nisu hormonski ovisni. Kod žene s ranim stadijem karcinoma pločastih stanica može biti moguće ponuditi očuvanje jajnika ili ooforopeksija. Međutim, češća je za mnoge pacijentice bilateralna salpingo-ooforektomija u vrijeme histerektomije, a lokalni učinak zračenja može dovesti do vaginalne atrofije s naknadnom dispareunijom ili uništenjem jajnika zbog zračenja.
Čak i kod pacijentica koje su podvrgnute ooforopeksiji, zračenje može rezultirati uništenjem jajnika. Ne postoje podaci u nekoliko opservacijskih studija koji bi pokazali da je rak vrata maternice hormonski ovisan ili da se smanjuju stope preživljavanja.
Trenutno se korištenje HT kod preživjelih od raka vrata maternice smatra sigurnim. Kod žena s većim stadijem raka vrata maternice i koje su imale kemoiradijaciju kao primarno liječenje, kombinirana terapija s estrogenom i progesteronom može biti prikladnija ako maternica ostaje in situ. Međutim, za žene koje su imale histerektomiju, kombinirana terapija s progesteronom nije poželjna te je prihvatljivo koristiti sam estrogen (oralno ili vaginalno) (Gynecol Oncol 201; 122 [2]:. 447-54)
Postoji malo podataka koji impliciraju da hormoni uzrokuju karcinogenezu jajnika. Većina žena s epitelnim raka jajnika nemaju estrogenske ili progesteronske receptore na tumoru. Liječenje će rezultirati naglom jatrogenom menopauzom te se postavlja pitanje sigurne uporabe HT kod bolesnica s epitelnim rakom jajnika.
Višestruke studije nisu uspjele dokazati razliku u 5-godišnjoj stopi preživljavanja kod žena s rakom epitela koristeći HT kroz 2 godine ili manje (JAMA 2009;15, 302 [3]:.. 298-305, Eur J Gynaecol Oncol 2000; 21 [2]: 192-6, Cancer 1999; 15, 86 [6]. 1013-8).
Prema tome, simptomatskim bolesnicama se može ponuditi HT; no, oprez kod žena s tumorima koji proizvode estrogen/ progesteron ili kod ne-epitelnih tumora. Trebaju biti propisane najniže učinkovite doze, kao i kod pacijenatica s rakom endometrija.
Žene koje imaju simptome menopauze a kod kojih je estrogenska terapija kontraindicirana ili je ne žele, mogu uzeti u obzir nehormonsku terapiju kao alternativu. Ona uključuje selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI) i alfa-2 adrenergičke agoniste poput klonidina. Iako nisu tako učinkovite kao HT, te alternativne terapije su razumne opcije, pogotovo za liječenje vazomotornih simptoma.
U ograničenom broju opservacijskih studija i nekoliko randomiziranih pokusa, kratkoročna nadomjesna hormonska terapija nije predstavljala povećani rizik za preživjele od ginekoloških karcinoma. Osim toga, pacijentice imaju dodatnu mogućnost liječenja korištenjem nehormonske terapije koja može pružiti neka poboljšanja. Odluka za uzimanjem HT treba biti donešena nakon temeljite rasprave o mogućnosti liječenja simptoma i teoretskog rizika za poticanje neaktivne maligne bolesti.
OB.Gyn.News
Poliklinika Harni
