Botulinum toksin kod hiperaktivnog mjehura i potreba kateterizacije

Manje od 2% pacijentica koje su primile injekciju onabotulinumtoxinA za idiopatsku prekomjernu aktivnost detruzora mokraćnog mjehura morale su na dodatnu intermitentnu kateterizaciju, što je znatno manje nego što su ranije studije izvijestile, izjavio je dr. Juzar Jamnagerwalla na konferenciji "Pelvic Floor Disorders Week".

U ovaj postotak ulaze i dva slučaja akutnog zastoja urina te jedan slučaj u kojem se pacijentica žalila na probleme s mokrenjem, a izmjeren je postproceduralni rezidualni volumen urina od 353 ml, dodao je dr. Jamnagerwalla iz bolnice Cedars-Sinai, Los Angeles. Zaključno, rezultati pokazuju da se povišeni postproceduralni rezidualni volumen urina može sigurno pratiti konzervativnim mjerama kod pacijentica s prekomjerno aktivnim mjehurom, bez potrebe za rutinskom kateterizacijom, naglasio je.

U pilotnoj studiji treće faze, pokazalo se da je injekcija onabotulinumtoxinA u detruzor sigurna i učinkovita metoda liječenja prekomjerno aktivnog mjehura povezanog s idiopatskom prekomjernom aktivnošću detruzora. Ipak, do 7% pacijentica ispunilo je kriterije za intermitentnu kateterizaciju, pri čemu je postproceduralni rezidualni volumen urina bio veći od 350 ml ili su pacijentice imale subjektivne poteškoće s mokrenjem uz rezidualni volumen veći od 200 ml.

Međutim, ovi strogi kriteriji često nisu primjenjivi u stvarnoj kliničkoj praksi, gdje pacijentice s povišenim postproceduralnim rezidualnim volumenom urina uglavnom podliježu konzervativnom nadzoru dok ne razviju simptome opstrukcije ili druge kontraindikacije. Ova razlika je značajna, jer pacijentice s prekomjerno aktivnim mjehurom često odbijaju liječenje injekcijama onabotulinumtoxinA zbog straha od postproceduralne kateterizacije, naglasio je dr. Jamnagerwalla.

Kako bi bolje razumjeli stopu kateterizacije, dr. Jamnagerwalla i njegovi kolege analizirali su podatke pacijentica s idiopatskom prekomjernom aktivnošću detruzora mokraćnog mjehura tijekom 27 mjeseci. Sve pacijentice primile su injekciju od 100 jedinica onabotulinumtoxinA, a zahvat su izvodili plastični kirurzi ili ginekolozi. Praćenje je obavljeno neposredno nakon zahvata te ponovno dva tjedna kasnije, a kateterizacija je provedena samo u slučajevima nemogućnosti mokrenja ili kod rezidualnog volumena iznad 350 ml uz subjektivne tegobe.

Ukupno, 99 pacijentica primilo je 187 injekcija, a samo kod 3 pacijentice (1,6%) bila je potrebna postproceduralna kateterizacija. Prosječni postproceduralni rezidualni volumen iznosio je 117 ml. Kod tri četvrtine pacijentica rezidualni volumen bio je manji od 200 ml, 16% pacijentica imalo je rezidualni volumen između 200 i 350 ml, dok je kod 7% pacijentica rezidualni volumen premašivao 350 ml.

Analiza je pokazala da faktori poput starosti, indeksa tjelesne mase i preproceduralnog rezidualnog volumena nisu bili prediktori retencije urina, izjavio je dr. Jamnagerwalla na simpoziju koji je organiziralo "American Urogynecologic Society".

"Rezultati podržavaju praksu konzervativnog praćenja pacijentica s povišenim rezidualnim volumenom nakon injekcije onabotulinumtoxinA, dokle god ne razviju simptome opstrukcije", istaknuo je.

"Važno je pacijenticama jasno objasniti rizik retencije urina nakon injekcije onabotulinumtoxinA kod idiopatske prekomjerne aktivnosti detruzora, no rizik potrebe za kateterizacijom ostaje relativno nizak", zaključio je.

Eur Urol. 2013 Aug;64[2]:249-56