Citologija - PAPA test

Papa test je citološka metoda uzimanja obriska vrata maternice (cerviksa) namijenjena procjeni morfologije, tipa i mogućih staničnih abnormalnosti pločastog i žljezdanog epitela u transformacijskoj zoni. Primjenjuje se u preventivnim programima ranog otkrivanja karcinoma vrata maternice, u okviru redovitih ginekoloških kontrola, tijekom hormonske terapije, primjene kontracepcijskih ili drugih hormonskih pripravaka te kod abnormalnog uterinog ili vaginalnog krvarenja, makroskopski suspektnog izgleda cerviksa ili u prisutnosti bilo kakvih kliničkih simptoma ginekološkog podrijetla.

Kod konvencionalne citologije uzorkovanje se izvodi drvenom špatulom i štapićem s vatom, uz razmazivanje prikupljenog staničnog materijala na predmetno stakalce, a zatim fiksiranje alkoholnim rastvorom. Tekućinska citologija (Liquid-Based Cytology, LBC) provodi se uz pomoć posebne četkice/metlice, pri čemu se glava četkice uranja u bočicu s transportnom tekućinom bez prethodnog razmazivanja, čime se omogućava bolja stanična reprezentativnost, smanjuje artefakt dehidracije i procesuiranje uzorka održava standardiziranim.

Naziv testa potiče od grčko-američkog liječnika i istraživača Georgiosa Papanikolaoua, koji je 1940-ih godina opisao metodologiju citološkog bojenja prema kojoj je test i dobio naziv.

Tekućinska citologija – Papa test (LBC)

Tekućinska citologija podrazumijeva prikupljanje staničnog uzorka s vrata maternice uz pomoć četkice/metlice i interakciju uzorka s transportnom otopinom koja omogućava postupno otpuštanje stanica u tekućinu. Takav uzorak stiže u citološki laboratorij u izvornom obliku, bez izloženosti ručnoj manipulaciji ili višestrukim uzorcima, čime se izbjegava miješanje staničnog materijala i omogućava automatizirana obrada, filtracija artefakata i računalno potpomognuta evaluacija preparata.

U poređenju s konvencionalnom citologijom, LBC omogućava:

• veću dijagnostičku kvalitetu uzorka,
• manji udio nereprezentativnih ili tehnički kompromitiranih uzoraka,
• jasniju vizualnu procjenu nuklearnih i citoplazmatskih karakteristika,
• mogućnost računalne preliminarne analize preparata prije evaluacije citologa.

Stanične abnormalnosti u Papa testu

Papa test se prema savremenoj Bethesda klasifikaciji interpretira kroz dvije osnovne kategorije pločastih intraepitelnih lezija:

LSIL (Low-Grade Squamous Intraepithelial Lesion) – stanične promjene niskog stupnja, u ranijoj klasifikaciji ekvivalent CIN1.

HSIL (High-Grade Squamous Intraepithelial Lesion) – stanične promjene visokog stupnja, koje obuhvataju ranije entitete CIN2 i CIN3, sada objedinjene zbog prepoznate histološke i kliničke interferencije malignog potencijala u transformacijskoj zoni.

Dodatne kategorije uključuju poremećaje sazrijevanja epitela, glandularne abnormalnosti, mikrokarcinom i invazivne maligne stanice. Pojam diskarioze (nuklearne atipije) odnosi se na promjene u izgledu jezgara, uključujući alteracije veličine, forme, intenziteta bojenja i kromatinske distribucije, koje predstavljaju ključ u diferencijaciji benignog od premalignog ili malignog procesa.

Učestalost i dinamika kontrola Papa testom

Optimalan omjer kliničke koristi i sigurnosti ostvaruje se provođenjem kontrole Papa testom jednom godišnje u populaciji bez specifičnih rizičnih indikatora. Kod ranijeg abnormalnog nalaza, prema kliničkoj potrebi, praćenje može biti učestalije, no tada nije riječ o preventivnom, nego o oportunističkom Papa testu.

Preporučuje se:

• uzeti uzorak u sredini menstrualnog ciklusa,
• izbjegavati uzorkovanje tokom aktivnog upalnog procesa,
• provesti spolnu apstinenciju 48 sati prije uzimanja uzorka,
• izbjegavati vaginalna ispiranja neposredno prije pregleda.

Transvaginalna i transrektalna primjena UZV sonde te kolposkopija omogućuju povećanje dijagnostičke preciznosti u evaluaciji citološkog nalaza.

Daljnja obrada abnormalnog Papa testa

Ključna dopunska dijagnostička metoda u obradi abnormalnog Papa testa je kolposkopija, budući da omogućava procjenu transformacijske zone, lokalizaciju suspektnih područja i fenomen acetowhite reakcije, vaskularne atipije i ostalih strukturnih obrazaca.

Biopsija je indicirana u slučajevima:

• nesklada citološkog i kolposkopskog nalaza,
• makroskopski ili kolposkopski grubo promijenjenog epitela,
• suspektne endocervikalne komponente lezije,
• sumnje na intraepitelnu leziju visokog stupnja.

Biopsijski modaliteti uključuju punch biopsiju klještima, LETZ biopsiju električnom omčicom i konusnu biopsiju (konizaciju), ovisno o kliničkoj indikaciji i opsegu lezije.

Biopsija vrata maternice

Biopsija je postupak uzimanja uzorka tkiva iz suspektnog područja vrata maternice, čime se omogućava patohistološka analiza, diferencijacija tipa lezije i procjena involviranosti transformacijske zone. Ako je uklonjena cjelokupna lezija, postupak se smatra ekscizijskim i istovremeno dijagnostičko-terapijskim. Ako se uzima representation uz potpuno očuvanje histološke arhitekture, riječ je o incizijskoj biopsiji.

Endocervikalna ekskohleacija / endocervikalna kiretaža

Endocervikalna kiretaža (ekskohleacija) je postupak struganja endocervikalnog kanala uz upotrebu kohlee ili nježne kirete, s ciljem procjene epitela endocerviksa i isključenja tumorskog procesa unutar kanala vrata maternice. Indikacija za navedeni postupak je abnormalan ili nepouzdan citološki nalaz, osobito kada je klinički nužno isključiti endocervikalnu komponentu patologije.

Tehnološke inovacije i dijagnostička budućnost Papa testa

U cilju povećanja stanične i strukturne razlučivosti epitela transformacijske zone, u razvoju su dodatne računalno-potpomognute, laserske, optičke i molekularne metode procjene epitela vrata maternice. Njihova primjena omogućava precizniju interpretaciju suspektnih promjena, no ne zamjenjuje patohistološku verifikaciju kada je biopsija indicirana.

dr. Vesna Harni