Ovi simptomi su izravno povezani sa smanjenom razinom estrogena u krvnom optoku nakon menopauze. Estrogenski receptori / ER (α i β) prisutni su u vagini, vulvi, muskulaturi zdjeličnog dna, endopelvičnoj fasciji, uretri i trigonumu mjehura tijekom reproduktivnog života. Njihov broj opada s menopauzom i može se obnoviti liječenjem estrogenom. Kao posljedica nedostatka estrogena nakon menopauze, anatomske i histološke promjene koje se javljaju u tkivu ženskih spolnih organa smanjuju elastičnost vagine, povećavaju vaginalni pH, dovode do promjena vaginalne flore, smanjuju podmazivanje i povećavaju osjetljivost na fizičku iritaciju i traumu.
Te vaginalne tegobe negativno utječu na seksualnu funkciju u postmenopauzalnih žena. Među ženama s vulvovaginalnim simptomima, 40% je izvijestilo o ukupnoj seksualnoj disfunkciji, 24% nedostatku želje, 34% poteškoćama uzbuđenja i 19% teškoćama u orgazmu. Studija o zdravlju žena u cijeloj naciji (SWAN) u SAD-u izvijestila je da žene sa seksualnom disfunkcijom smatraju suhoću vagine važnim čimbenikom povezanim s masturbacijom, bolom, uzbuđenjem, fizičkim zadovoljstvom i emocionalnim zadovoljstvom.
Disfunkcija donjeg urinarnog trakta
Ženski genitalni trakt i donji urinarni trakt dijele zajedničko embrionalno podrijetlo, oba nastaju iz urogenitalnog sinusa. Kako estrogen igra važnu ulogu u funkciji donjeg urinarnog trakta tijekom perioda premenopauzalnog perioda, nedostatak estrogena nakon menopauze uzrokuje simptome donjeg urinarnog trakta, kao što su disurija, urgencija, učestalo mokrenje, nikturija, urinarna inkontinencija i ponavljane uroinfekcije.
U studiji koju su proveli Robinson i Cardozo, oko 20% žena u postmenopauzi imalo je ozbiljnu urgenciju (nagon na hitno mokrenje), a gotovo 50% ih je imalo stresnu inkontinenciju. Konkretno, urgentna inkontinencije češća je nakon menopauze nego prije menopauze, a prevalencija se povećava s vremenom u žena s nedostatkom estrogena. Budući da su estrogenski receptori prisutni u trigonumu mokraćnog mjehura i u skvamoznom epitelu uretre, estrogen može povećati prag osjetljivost tlaka zatvaranja mjehura i uretre. Istraživanja su pokazala da je glavni uzrok urgentne inkontinencije u postmenopauzalnih žena intrinzična disfunkcija sfinktera povezana s promijenjenim vezivnim tkivom zbog nedostatka estrogena, dok je anatomska promjena bila najodgovorniji čimbenik urinarne inkontinencije u žena u premenopauzi.
Učestalost uroinfekcija dramatično raste u starijih žena. Studije su pokazale da 15% do 20% žena u dobi od 65 do 70 godina i 20% do 50% žena starijih od 80 godina imaju bakteriuriju. Žene u postmenopauzi i premenopauzi mogu imati različite čimbenike rizika za uroinfekcije. Dok je spolni odnos najčešći uzrok u mlađih žena, urinarna inkontinencija, anatomske promjene kao što je cistokela, povećana rezidualna mokraća i dijabetes su čimbenici rizika za rekurentne uroinfekcije u starijih žena. Nedostatak svijesti o povezanosti ponavljanih uroinfekcija i GSM može rezultirati višestrukim nepotrebnim ciklusima antibiotske terapije, profilaktičkoj primjeni antibiotika i promijenjenim obrascima antimikrobne rezistencije na lijekove
