Miastenija gravis i trudnoća
Miastenija gravis je autoimuna bolest nepoznatog uzroka u kojoj posredovanjem antitijela i stanične imunosti dolazi do razaranja receptora za neurotransmiter acetilkolin, te se javlja mišićna slabost.
Nastanak bolesti povezuje se s drugim autoimunim bolestima (sistemski lupus eritematodes, reumatoidni artritis, hipertireoza, manjak vitamina B12…) i poremećajima timusa. Timus ili prsna žlijezda je organ smješten u sredoprsju i dio je primarnog imunološkog sustava, dobro razvijen u novorođenčadi i djece, a nakon puberteta se pretvara u masno tijelo. Do četrdesete godine života miastenija gravis javlja se tri puta češće u žena nego u muškaraca.
Najčešće se iskazuje spuštanjem kapka / ptoza, dvoslikama / diplopija i slabošću mišića nakon napora. Simptome bolesti pogoršava mišićna aktivnost, a odmaranje ih smiruje. Unutar jedne do tri godine od pojave očnih simptoma, može se razviti miastenija koja zahvaća cijelo tijelo, a jačina bolesti se svakodnevno mijenja.
Dijagnoza miastenije gravis postavlja se neurološkim testovima, a uvijek treba isključiti druge autoimune bolesti koje ju često prate, zatim multiplu sklerozu i neke druge neurološke bolesti.
U liječenju se koriste antikolinergici, kortikosteroidi, imunosupresivi, timektomija i plazmafereza.
U žena koje imaju miasteniju gravis, važno je izbjegavati lijekove koji mogu pogoršati bolest, a to su:
- od antibiotika: tetraciklini, sulfonamidi, gentamicin, penicilin u visokim dozama, nitrofurantoin
- sedativi i anksiolitici (npr. diazepam)
- bromokriptin (koristi se za obustavljanje dojenja)
- magnezij (u trudnoći kao laksativ i za smanjivanje kontrakcija, te u terapiji preeklampsije)
- pića poput tonic-watera
- sredstva protiv gripe koja sadrže kinin
- blokatori kalcijevih kanala (terapija tlaka i prijetećeg prijevremenog porođaja)
Miastenija je za ginekologe važna zbog veće učestalosti u mladih žena koje tek trebaju ostvariti trudnoću, kao i zbog posebnog oblika miastenije koji se javlja u novorođenčadi čije majke imaju miasteniju (neonatalna miastenija gravis). I sama trudnoća je svojevrsni imunološki paradoks, jer plod dijelom pripada ocu, te je tim dijelom trudnici stran.
Bolesnice s miastenijom gravis mogu imati normalnu trudnoću, porođaj i babinje. Utjecaj trudnoće na bolest različit je: u oko trećine se bolest pogorša, u dvije trećine ne pokazuje promjene ili se poboljša, da bi se opet pogoršala u babinju.
Trudnoća se kontrolira uobičajeno, uz blisku suradnju s neurologom. U trudnoći i tijekom porođaja ne smiju se davati lijekovi koji mogu dovesti do teških pogoršanja bolesti poput sedativa, opijata i magnezija. U porođaju trudnice s mijastenijom gravis prednost se daje epiduralnoj anesteziji, a sam porod se češće završava vakuum ekstrakcijom da bi se skratilo drugo porođajno doba. Pri porođaju mora biti prisutan pedijatar-neonatolog i anesteziolog. Carskim rezom trudnoća se dovršava ako postoje opstetričke indikacije ili nastupi jako pogoršanje bolesti, a tada se prilagođava i vrsta anestezije.
U oko 20-30% novorođenčadi u prva četiri dana života razvije se prolazna miastenija gravis s mlohavošću tijela i slabim disanjem, novorođenče teško sisa i ima slabašan plač. Simptomi mogu trajati i do 6 tjedana, odnosno dok traju protutijela koja je dobilo preko posteljice od majke. U tome razdoblju djeca primaju terapiju, hrane se preko nazogastrične sonde, a ponekada je potrebna i mehanička ventilacija. Nije poznato zašto se neonatalna mijastenija gravis neće razviti kod sve novorođenčadi čije majke imaju mijasteniju. Težina bolesti u majke nije povezana s razvojem neonatalne mijastenije.
Dojenje nije kontraindicirano, ali se u majčinom mlijeku nalazi i lijek koji prelazi djetetu, kao i majčina protutijela, te se od dojenja počesto odustaje da bi se smanjilo opterećenje majke i spriječilo pogoršanje bolesti.
Poliklinika Harni
