Magnetna stolica u liječenju inkontinencije
Funkcijska magnetna stimulacija mišića zdjeličnog dna uz pomoć specijalno konstruirane stolice je siguran i učinkovit način liječenja urinarne inkontinencije u žena, navodi skupina nizozemskih znanstvenika.
Inkontinencija urina je djelomični ili potpuni gubitak kontrole nad mokraćnim mjehurom i mišićima koji zatvaraju mokraćnu cijev, pri čemu dolazi do nevoljnog otjecanja mokraće. Dosadašnje metode liječenja inkontinencije obuhvaćale su operativni zahvat i upotrebu lijekova s nerijetko snažnim neželjenim djelovanjem. Učinkovitima su se pokazali i svladavanje tehnika ponašanja, Kegelovih vježbi i vježbi za jačanje mišićnog dna zdjelice, električna stimulacija dna zdjelice i akupunktura.
Rezultati istraživanja nizozemskih znanstvenika zasnovani su na praćenju 12 ispitanica s urgentnom inkontinencijom, kao i 12 pacijentica s mješovitim tipom inkontinencije (stresna i urgentna), a koje su liječene funkcijskom magnetnom stimulacijom.
Funkcijska magnetna stimulacija obavljana je uz pomoć magnetne stolice nazvane Neocontrol, koju je osmislila Marietta, ogranak poduzeća Neotonus iz Georgia-e. Terapeutska stolica sadrži elektromagnetni generator u sjedalici, i omogućuje odabir frekvencije i amplitude magnetnog pulsa. Liječenje se sastojalo od 20 minutnog tretmana dva puta tjedno, tijekom 8 tjedana.
Kod šest ispitanica s urgentnom inkontinencijom, kao i 8 ispitanica s miješanom inkontinencijom registrirano je objektivno poboljšanje inkontinencije, navode znanstvenici iz Leyenburg Hospital u Den Hagu. Tri ispitanice su bile potpuno izliječene od nevoljnog gubitka urina, a 17 ispitanica je opisalo značajno subjektivno poboljšanje tegoba. Nisu uočeni ozbiljni neželjeni učinci, izvješćuju nizozemski istraživači.
"Funkcijska magnetna stimulacija je siguran, neinvazivan i bezbolan način liječenja urinarne inkontinencije", zaključuju autori. "U istraživanju dugotrajnih učinaka i određivanju potrebitosti kontinuiranog liječenja, zadnju riječ će ipak dati daljnja ispitivanja".
BJU Int 2004; 93: 539-542.
dr. Vesna Harni
