Upalni rak dojke ili što trebate znati
"Upalni rak dojke čini 1-5% svih karcinoma dojke, ali uzrokuje čak 10% smrti od raka dojke", kaže dr. Naoto T. Ueno, izvršni direktor Sveučilišta Texas s MD Anderson Cancer Center Morgan Welch u Houstonu, koji je jedan od vodećih svjetskih centara za rak.
Petogodišnje preživljavanje od ove vrste raka dojke manje je od 5% kada se liječi kirurškim zahvatom ili zračenjem, a raste na 30-40% s multimodalnom terapijom koja uključuje preoperativnu kemoterapiju kojom se postiže smanjivanje tumora prije kirurškog zahvata.
Na Simpoziju o raku dojke održanom 2012. godine u San Antoniju prikazani su podaci o korištenju statina (op.prev. lijekovi koji se koriste za regulaciju masnoća u krvi) i vremenu bez znakova bolesti nakon liječenja žena s upalnim rakom dojke.
U periodu 1995.-2011. ukupno je u 724 žene liječene u MD Anderson Cancer Center Morgan Welch dijagnosticiran i liječen III stadij upalnog raka dojke.
U vrijeme postavljanja dijagnoze, 74 žene su već koristile statine. Period bez bolesti nakon liječenja bio je 1.76 godina u žena koje nisu koristile statine, 2.47 godina u žena koje su koristile lipofilne statine (atorvastatin, fluvastatin, lovastatin ili simvastatin) i 4.88 godina u žena koje su koristile hidrofilne statine (rozuvastatin i pravastatin). To je bila retrospektivna studija, ali je dala povod za ispitivanje utjecaja statina u upalnom raku dojke i drugim vrstama raka dojke.
"Prošlogodišnji podaci iz Danskog registra za rak dojke pokazali su smanjeni rizik od povrata bolesti za žene sa stadijem I do III koje su koristile simvastatin. Dansko istraživanje potaknulo nas je na ispitivanje odnosa statina i upalnog raka dojke", rekao je dr. Ueno.
Iako se bolest naziva "upalni rak dojke", prava upala nije zaista dokazana i radi se o kliničkoj dijagnozi. Postavlja se pitanje razlikuje li se upalni rak dojke od neupalnog raka. Iako su ishodi drugačiji, takozvana microarray-analiza trostruko negativnog raka dojke pokazala je malo razlike između neupalnog i upalnog raka dojke.
Trostruko negativni rak dojke je onaj koji ne posjeduje estrogenske (ER) niti progesteronske receptore (PR) kao ni receptore za humani epidermalni faktor rasta (HER2).
Trostruko negativni rak dojke čini 10-20% svih karcinoma dojke, češće se javlja u mlađih žena, općenito je veći, višeg stupnja, u vrijeme dijagnoze su već zahvaćeni limfni čvorovi, a po ponašanju su puno agresivniji. Iako dobro odgovaraju na prijeoperacijsku (neoadjuvantnu) kemoterapiju, ove pacijentice imaju lošiju prognozu nego žene s drugim podtipovima raka dojke. Manje od 30% žena s metastatskim trostruko negativnim rakom dojke preživi pet godina i gotovo sve umiru unatoč adjuvantnoj kemopterapiji koja je glavni način liječenja.
Za sada nema molekularne definicije upalnog raka dojke i za to će biti potrebna velika prospektivna analiza uzoraka pa se možda nađe da upalni rak dojke nije odvojeni entitet, nego samo brzo napredujući oblik uobičajenog raka dojke. Moguće je da do sada nismo uspjeli otkriti te razlike, ali je moguće i da mikrookolina, a ne sam tumor, doprinosi različitosti u ponašanju ove bolesti.
Glavni problem u upalnom raku dojke je zakašnjela dijagnoza. Većina žena javlja se obiteljskom liječniku s tipičnim simptomima koji su se razvili unutar 3 mjeseca: crvenilo, oteklina dojke i pojačano izraženi folikuli dlačica što se onda (shvatljivo!) dijagnosticira kao upala dojke (mastitis) i liječi antibioticima.
Ono što nije shvatljivo, jeste davanje druge ili treće ture antibiotika, nakon što prvi antibiotik nije riješio problem. To naravno, ne znači da svaka žena s crvenilom dojke treba biti upućena onkologu, ali ukoliko se stanje ne poboljša nakon prve ture antibiotika, treba posumnjati i na upalni rak dojke i učiniti mamografiju i ultrazvuk dojki.
Nađe li se tumor, učinit će se biopsija. Ukoliko nema tumora, već samo promjena kože, učiniti treba biopsiju kože, zato što se u koži može naći tumorski embolus. Ako se na mamografiji ili ultrazvuku ne nađe ništa, kožna promjena može se razjasniti na MRI mamografiji (magnetna rezonancija).
Čak i kada biopsija ne pokaže ništa, to ne isključuje upalni rak dojke! Kada nema tumorske mase, može se dogoditi da biopsija iglom bude učinjena iz područja u kojemu uopće nema tumora i zato se biopsija treba ponoviti. Na temelju jedne negativne biopsije, ne može se donijeti definitivni zaključak. Važno je kliničko prosuđivanje! Istovremeno, ne treba preuveličavati dijagnozu. Pacijentica s čvorom u dojci koji je prisutan ili se povećavao unutar tri godine prije nego se javilo crvenilo, vjerojatno nema upalni rak dojke.
"Uobičajeno liječenje upalnog raka dojke u MD Anderson Cancer Center Morgan Welch je tjedna terapija paklitakselom, nakon čega se daju 5-fluorouracil, doksorubicin i ciklofosfamid (protokol FAC) ili 5-fluorouracil, epirubicin i ciklofosfamid (protokol FEC) svaka 3 tjedna u 4 ciklusa. Treba imati taksane i antraciklinski režim. Ako je pacijentica HER2 pozitivna, dodaje se trastuzumab. Cilj je postići kompletni odgovor tumora. Davanje samo dva ciklusa kemoterapije prije kirurškog zahvata, smatramo pogreškom, kao i 4 ciklusa docetaksela s ciklofosfamidom, jer ne djeluju na mnoge lokalno proširene vrste karcinoma.
U slučaju upalnog raka dojke, nužno je sistemsko liječenje da bi se prije kirurškog zahvata postigao potpuni odgovor. Kirurški zahvat u ovoj vrsti raka je modificirana radikalna mastektomija, dakle ne lumpektomija niti segmentalna mastektomija. Čak i kada nestane crvenilo i oteklina, ne možemo znati gdje je bolest razasuta", kaže dr Ueno.
Trenutno je u tijeku 2 faza studije panitumumaba i odvija se dobro. Pretklinički podaci ukazuju na aktivnost epidermalnog faktora rasta u upalnom raku dojke, a pojačana izraženost receptora za epidermalni faktor rasta je loš prognostički pokazatelj. Zanimljivi rezultati dobiveni su intenzivnim režimom panitumumaba, paklitaksela i karboplatine.
Za upalni rak dojke s izraženim HER2 pokušava se s dvostrukom anti HER2 terapijom. Planira se i studija u kojoj će se suprimirati upalna reakcija u metastatskom upalnom raku dojke u protokolu u kojem će se suprimirati citokine i angiogenezu.
Medscape objavljeno online: 1.2.2013.
